Hidroelektrana Vučje (Foto: Rajko Karišić) Vlada Srbije donela je odluke o proglašenju novih spomenika kulture. Tako će ovaj status imati: Crkva Preobraženja Gospodnjeg u Ljuboviji, hidroelektrana Sićevo u selu Sićevo kod Niša i hidroelektrana Vučje u istoimenom selu kod Leskovca.
Crkva Preobraženja Gospodnjeg u Ljuboviji
Crkva je građena od 1932. do 1939. godine prema projektu arhitekte Vasilija Mihajloviča Androsova koji je projektovao širom Kraljevine Jugoslavije. Prvobitno je crkva bila planirana da bude spomen kosturnica u čast poginulih na Mačkovom kamenu, te je stoga podignuta po uzoru na druge spomen kosturnice koje je projektovao Androsov, poput onih u Vrbovcu, Dublju, Cvetojevcu i na drugim mestima.
Niski ikonostas je urađen od hrastovine čiji je duborez izveo Aleksandar Petrovič Redkin (pukovnik Lajb-gardijskog Pavlovskog puka). Ikone su oslikali ruski umetnici iz ateljea slikara Borisa Seljanka. U stilskom smislu su nastale po ugledu na mozaike crkve Sv.Đorđa na Oplencu.
Živopis je 1968. godine, al seko tehnikom, uradio protosinđel Nikodim (Nemanja) Brkić, profesor na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu.
U odluci se navodi da ovaj spomenik kulture, sa pokretnim predmetima u njemul svedoči o društvenom značaju na koji ukazuje kontinuiran religijski život koji je se odvija u hramu u Ljuboviji. Takođe, poseduje kulturno-istorijske vrednosti, jer svedoči o značaju koji su imali ruski emigranti koji su u Kraljevinu SHS došli posle Oktobarske revolucije. Umetnički značaj spomenika kulture je i činjenica što predstavlja deo bogatog opusa arhitekte Androsova koji je iako je bio zaposlen u Ministarstvu građevina Кraljevine Jugoslavije, uspeo da projektuje veliki broj crkava, zvonara i drugih građevina, a da pri tom ne stvori šematski multiplicirane objekte, već je uspeo da svaki objekat dobije svoje osobenosti.
- Spomenik kulture prema svojim istorijskim, duhovnim i društvenim vrednostima spada u značajno kulturno nasleđe Azbukovice, koje svedoči o težnji stanovnika Srbije u periodu između dva svetska rata da očuvaju svoj identitet i sećanje na žrtve Prvog svetskog rata - dodaje se.
Hidroelektrana Sićevo
(Foto: Rajko Karišić)
Hidroelektrana Sićevo predstavlja postrojenje derivacionog tipa. U sastavu postrojenja su: brana, vodozahvat, derivacioni (dovodni) kanal, vodostan i mašinska zgrada sa tri agregata.
Zgrada Hidroelektrane je projektovana u neoklasicističkom stilu gde se arhitekta ugledao na uzore iz gotske arhitekture, koristeći zupčasti završni krovniv enac i u dekorativne svrhe. Prozorski otvori su pravilno ritmično raspoređeni i svaki otvor ponavlja zupčasti ukras. Objekat se sastoji iz tri segmenta, od kojih je centralni deo spratni, dok su prednji i zadnji deo prizemni.
Pripremni radovi na izgradnji хidroelektrane Sićevo započeti su maja 1921. godine angažovanjem inženjera Drekslera iz Beča, čiji je zadatak bio da snimi teren i prikupi potrebne podatke na osnovu kojih je firma Siemens-Schuckert izradila projekat.
Oprema je nabavljena na ime ratne reparacije koju je dobio grad Niš posle Prvog svetskog rata. Izgradnja elektrane poverena je, nakon licitacije, preduzimaču Milanu Miljkoviću iz Zaječara, a radovi su započeti 8. oktobra 1928. godine. Loše vremenske prilike i štete od poplava, uticale su na produžetak rokova i poskupljenje radova, tako da je Hidroelektrana završena i počela je sa radom tek decembra 1931. godine.
- Hidroelektrana Sićevo je jedinstven primer objekta industrijskog nasleđa sa kontinuitetom proizvodnog procesa od devet decenija i kao takav predstavlja materijalno svedočanstvo procesa elektrifikacije i industrijalizacije grada Niša i okoline. Ovaj spomenik kulture svrstava se u značajna ostvarenja tehničke kulture kako zbog jedinstvenog inžinjerskog rešenja, tehničkih vrednosti, sačuvanih hidromehaničkih i mašinskih sklopova, tako i zbog istorijskog doprinosa modernizacijskim procesima u Srbiji - navedeno je u odluci.
Hidroelektrana Vučje
Ovaj spomenik kulture čine: brana sa tirolskim vodozahvatom, bočni vodozahvat, derivacioni (dovodni) kanal, vodna komora, mašinska zgrada i hidroagregati.
Zidana je kamenom u masivnom konstruktivnom sistemu, a oblikovana je po uzoru na neoklasicističke vile, čije su kamene fasade raščlanjene otvorima. Na spratu se prozorski otvori pravilno završavaju što je dodatno naglašeno kamenom profilacijom, dok su otvori u prizemlju završeni lukovima takođe izvedeni u kamenu i oponašaju oblike samih otvora od polukružnih do šiljasto-prelomljenih lukova.
Spomenik kulture je građen 1902–1903. godine na reci Vučjanki za potrebe elektrifikacije Leskovca i okoline. Na ekonomsku isplativost vodenog potencijala reke Vučjanke i izgradnju hidroelektrane skrenuo je pažnju profesor Đorđe Stanojević u svojim eksperimentalnim predavanjima, održanim na Fizičkom institutu Velike škole juna 1901. godine.
Mogućnost eksploatacije vodene snage Vučjanke zainteresovala je poslovne ljude iz Leskovca da ulože svoj kapital u novi izvor energije. Leskovačko električno društvo osnovano je 1901. godine, a predsednik osnivačkog odbora bio je profesor Stanojević.
Upravni odbor društva ustupio je nabavku materijala i mašina nemačkoj firmi Simens & Halske. Inženjersko-građevinsko rešenje dovodnog kanala i zgrade hidroelektrane povereno je Josifu Granžanu.
Hidroelektrana Vučje stavljena je u pogon 1903. godine i od tada radi u kontinuitetu. Proizvodni proces se obustavlja samo u vreme redovnog remonta mašina, a prosečna godišnja proizvodnja je četiri miliona kVh električne energije.
Institut inženjera elektrotehnike i elektronike (IEEE), vodeća svetska profesionalna asocijacija za tehnološka unapređenja, uvrstio je 2005. godine Hidroelektranu Vučje na listu MILESTONE, koju čine objekti, pronalasci i dostignuća od opšteg značaja za razvoj i istoriju elektrotehnike u svetu.
- Ovaj spomenik kulture svrstava se u značajna ostvarenja tehničke kulture kako zbog jedinstvenog inženjerskog rešenja, tehničkih vrednosti, sačuvanih originalnih hidromehaničkih i mašinskih sklopova, tako i zbog istorijskog doprinosa modernizacijskim procesima u Srbiji - navedeno je u odluci.
A. K.