NavMenu

(Naša radnja) Goran Grabačić, komercijalni direktor Srpske fabrike stakla - Postupan povratak staklenog diva

Izvor: Naša radnja Sreda, 03.10.2007. 18:41
Komentari
Podeli

Pre tačno sto godina, na temeljima izgorele Tekstilne fabrike u Paraćinu podignuta je, istorija je pokazala, još značajnija – Srpska fabrika stakla (SFS). Nastala je iz domaćeg akcionarskog kapitala, a grupu beogradskih trgovaca predvodio je čuveni Milivoje Popović. Veličinu ove srpske industrije ilustruje i činjenica da je za potrebe proizvodnje na Crnici 1911. izgrađena elektrana, koja je viškom električne energije snabdevala deo Paraćina (i prvi bioskop), a 1912. instalirana je i hidroelektrična centrala koja je "davala besplatnu motornu snagu za rad fabrike, a noću obezbeđivala osvetljenje varoši". U revolucionarnoj državi, staklara je bila nosilac razvoja proizvodnje šupljeg stakla, staklene ambalaže posebno. Izgradnjom novih kapaciteta u SFS se proizvodi 55 odsto jugoslovenskog šupljeg stakla. Fabrika je posle rata imala tri staklarske peći, a sedamdesetih čak 14. Promene u pogledu vlasništva ozvaničene su marta 1992. i SFS postaje deoničarsko društvo u mešovitoj svojini. Staklara je bila na tenderu 2003, ali ponuda nije bila prihvatljiva. Međutim, tri godine kasnije, usledila je uspešna prodaja, pa je bugarska kompanija "Rubin" iz Plevena zvanično preuzela fabriku (16. februara 2007). O sadašnjosti i budućim danima SFS, u oktobarskom izdanju „Naše radnje“ razgovaramo sa Goranom Grabačićem, komercijalnim direktorom Srpske fabrike stakla.

Gospodine Grabačiću, predstavite nam novog vlasnika SFS. Tenderski uslovi bili su bavljenje proizvodnjom ili prometom stakla ili proizvoda od stakla najmanje tri godine u kontinuitetu, prihod od najmanje 15 miliona evra...

Goran Grabačić: "Rubin" je bugarska fabrika koja je privatizovana 1989. od sadašnjeg vlasnika. U proizvodnji ima samo ambalažno staklo, dakle flaše i tegle. Prošla je kroz sve ovo što očekuje SFS. Kada je bila privatizovana, kako su nam pričali, kadrovski, tehnički, tehnološki i finansijski situacija je bila teža nego u SFS. Imajući to iskustvo, i tradiciju koju ima naša fabrika, svi zajedno mislimo da ćemo za mnogo kraći period nego što je njima trebalo da dovedemo SFS na finansijsku „zelenu granu“ i da stvaramo profit. Interes svakog vlasnika je da iz onoga čime raspolaže stvori profit, i to je jedan od razloga što se nećemo držati ugovorenog tempa za investiranje. Podsećam, vlasnik ima obavezu ulaganja 7,5 miliona evra u prvoj godini i ukupno 25 miliona za pet godina, ali celokupan program investicija biće organizovan već u prve dve godine. Tim pre, rezultat poslovanja biće – profit, i tu nema nikakve lažne, socijalne ili tradicionalne motivacije.

Odmah po preuzimanju Fabrike, premostili ste socijalni problem radnika koji su konačno dobili 130 miliona dinara duga na ime nepoštovanja kolektivnog ugovora u ranijem periodu, isplaćene su im jubilarne nagrade, regresi za odmor. Kako su izgledale te neprilike kada ste se uhvatili u koštac, a kako nakon nekoliko meseci, kada imate i prve rezultate te "borbe"?

Goran Grabačić: Ne mogu puno detalja da kažem o socijalnom programu u momentu preuzimanja i šta je urađeno do tada. Preko hiljadu radnika je napustilo fabriku pre privatizacije. Neke odluke su bile čak i potpisane na osnovu neutemeljenih rešenja, kao što je povećanje plate dva do tri puta. Sve je to bilo rešavano u krugu ljudi koji tada nisu predstavljali budućeg vlasnika. Naravno, u novonastaloj situaciji tako nešto nije moglo da bude prihvaćeno. Investiranje – da, to je opredeljenje novog vlasnika, ali ne može da se podeli nešto čega nema. Vrlo brzo se u razgovorima sa oba sindikata zaključilo da je tako nešto bilo nerealno i da to nije ničija obaveza jer je nemoguće izvršiti. Ono što mora da se uradi je uvećanje plata u odnosu na porast troškova života, postoje i neke obaveze iz 2005. i 2006. koje će biti izmirene uprkos još uvek teškoj finansijskoj situaciji. SFS i dalje nije u prilici da socijalni program uradi na način koji bi bio na obostrano zadovoljstvo, poslodavca i menadžmenta sa jedne strane, odnosno radnika i sindikata sa druge. Nije da ne vodimo računa, ali nam je prioritet prioriteta da fabrika posluje pozitivno. Iz pozitivnog rezultata moguće je da nešto više uradimo, ali iz negativnog - ne.

Decembra 2006, pri preuzimanju staklare, dug SFS je bio 85 miliona evra. Današnje stanje?

Goran Grabačić: Kumuliran gubitak koji je nastajao poslednjih nekoliko godina je tih 85 miliona evra. Najveći deo cifre sastoji se od neizmirenih obaveza velikim sistemima: "Srbijagasu", "Elektroprivredi" i PIO, kroz doprinose za osiguranje. Fabrika je preko tri godine bila u fazi restruktuiranja, šta god to značilo, pa je bila zaštićena od prinudnih naplata. Poverilac nije mogao da naplati neplaćene račune ni na koji način, nije bilo sredstava prinude. Pošto su sve tri navedene pozicije naših dugovanja u nadležnosti prodavca, tj. države, po kupoprodajnom ugovoru je napravljen otpis i reprogram. Ne raspolažem trenutno tačnom cifrom ali mislim da je ostalo tridesetak miliona za razduživanje koje će se rasporediti u narednih pet godina, a jedan deo nam je obaveza u prvoj godini poslovanja. Dug faktički predstavlja deo kupoprodajne cene. Izvesno je rasterećenje SFS, međutim, onog trenutka kada je fabrika izašla iz restruktuiranja, a to je početkom marta, dešavalo se da su poverioci izazivali blokade jer smo sva potraživanja morali da isplatimo. Proizvodnja je bila na zatečenom nivou, priliv sredstava iz prodaje bio je oskudan, pa se dešavalo da iz 80 priliva ne možemo da platimo traženih 100. Uz to, nagomilani gubici su davali određene rezultate u bilansima, pa su otežavali našu poziciju i u eventualnim pokušajima za dobijanje sredstava, kredita i slično. Vlasnik je intervenisao koliko je mogao (i hteo) jer njegova obaveza je bila investiranje, ali bilo je i delikatnih situacija u snabdevanju energentima pa je bilo iznuđenog reagovanja iz SFS. Nije reč o malim sredstvima već o pola miliona u nekoliko navrata. Fabrika je preživela te udare iako se posledice osećaju i danas. Otuda smo u šali koja predstavlja i zbilju osmisli sledeći sistem: pesak-soda-struja-gas-plate, kao pet elemenata o kojima se ovde priča svakodnevno. Svako u menadžmentu poznaje taj redosled, dakle, pesak i soda su osnovni materijali za proizvodnju, bez struje i gasa nema proizvodnje, a na kraju krajeva sve to ljudi sklope u krajnji proizvod, flašu ili čašu, pa su obavezne i plate jer ljudi moraju da žive od nečega. To su nam, dakle, prioriteti u ovoj fazi kada još uvek vlada oskudica. Nužno je servisiranje svih kategorija: sirovina, energenata, radnika. Veštinom svakom menadžera u svom domenu završavamo sve poslove, a sam vrh menadžmenta radi na obezbeđivanju svega potrebnog za nadoknađivanje vrednosti između – 80 i 100.

Novi vlasnik je dao bankarsku garanciju po osnovu obaveze investiranja od 25 miliona evra, najavljuju se i veća ulaganja. Kakvi su investicioni planovi?

Goran Grabačić: Od samo preuzimanja SFS bilo je reči da treba uraditi novu peć, vrednosti oko 33 miliona evra. To bi značilo 350 tona stakla u dnevnoj proizvodnji, a trenutno naša najveća peć ima maksimum od 210 tona, ali kao stara može da obezbedi manje, oko 190 tona. Sadašnje peći kojima raspolažemo troše u proseku oko 2.000 kilokalorija na jednu tonu rastopljenog stakla. To je kao da vozimo stari kamion koji troši 25 litara na 100 kilometara. Nove, moderne i tehnološki unapređene peći trošile bi oko 900 kilokalorija. To znači da bi naš trošak od 1.200.000 evra mesečno za energente spao na 600.000 evra. Zamislite kada ne morate da date toliki iznos, već ga preusmerite na neke druge prioritete. Od skoro preovladava opredeljenje da će pre peći biti obezbeđene mašine jer je pravilno procenjeno da moramo da podignemo obim proizvodnje i kvalitet proizvoda. Na primer, nekada smo radili pivsku flašu za "Apatinsku pivaru" a sada to ne možemo jer je tamo obavljena modernizacija, postoji linija koja puni 60.000 flaša na sat i mi smo izgubili korak ne proizvodeći flaše traženog kvaliteta. Do proleća će biti instalirano šest novih mašina koje će nam omogućiti da radimo flaše za "Knjaz Miloš", "Apatinsku pivaru" i vinsku industriju koja od uvek ima iznenađujuće visoke standarde. Proizvodnja u ova tri segmenta u Srbiji je zaista svetskih standarda, to su zbilja kompanije koje nemaju manu u sebi samim tim što su domaće, kao što se nekada podrazumevalo. Otuda smo mi opredeljeni da takvim fabrikama obezbedimo staklenu ambalažu na nivou kvaliteta svetskog standarda, i tu nema nikakvih dilema. Neki su dogovori u pripremnoj fazi, neki su odmakli do definisanja ugovora.

Staklara posle restruktuiranja ima tri preduzeća. Predstavite nam proizvodne programe "Ambalažnog stakla", "Ručnog trgovačkog stakla" i "Mašinskog trgovačkog stakla".

Goran Grabačić: Imamo navedena tri proizvodna preduzeća, ali je više radnih celina jer i dalje imamo sopstveno "Tehničko održavanje i transport" i "Promet" koji brine o menzi. "Ambalažno staklo" proizvodi staklenu ambalažu. Dve su vrste proizvoda, flaše i tegle, a imamo tri boje proizvoda: belu, zelenu i braon. To je naš najpoznatiji proizvodni pogon koji je nekada snabdevao sve prerađivače ili proizvođače u Srbiji koji su koristili staklenu ambalažu. Danas svega njih nekoliko ne možemo da pratimo zbog već navedenog nivoa kvaliteta. Celina rogobatnog naziva "Ručno trgovačko staklo" je, volim da kažem u žargonu, naš atelje. To nije proizvodni pogon, tamo nema mašina, ne postoji ona trka sa vremenom, radi se poluindustrijski, proizvodi se rade ručno ili poluautomatski i to je nešto što u svetu zamire, a eto kod nas još postoji. Imamo dve vrste proizvodnje: kristal i staklo. Različite su sirovine i tehnologije, postoji beli i obojeni kristal od kojih nastaju sasvim različiti proizvodi na tržištu. SFS je praktično kao kombinat koji ima tri zasebne proizvodnje. "Mašinskog trgovačkog stakla" doslovce se zove po onome što predstavlja, proizvodi slično "Ambalažnom staklu" samo u masovnih serijama, po 50 ili 100 hiljada komada u jednoj smeni, to nalikuje radu štamparije. Tu proizvodimo čaše za domaćinstvo i restorane, reklamne čaše, male krigle i slično.

Koliko različitih staklenih predmeta izađe iz SFS? Koji su najperspektivniji artikli?

Goran Grabačić: Na šifarniku ima preko 6.000 proizvoda. Po obimu proizvodnje, najveće je "Ambalažno staklo", tu je 70 odsto tonaže ukupne količine stakla koja izađe iz fabrike. Finansijski je to oko 60 procenata. Tu ima vrlo jasne perspektive jer sve potrebe srpske industrije ne mogu da se zadovolje ni punim kapacitetima SFS. Mi definitivno nemamo problem šta da prodamo i kome, već samo da proizvedemo u kvalitetu koji se zahteva. Tako su nam i jasni zadaci, moraćemo da podignemo kvalitet proizvoda i unutar proizvodnje, da poboljšamo odnos prema proizvodnji, nabavku visokokvalitetnih sirovina, da imamo kvalitetno pakovanje gotovih proizvoda. Sve su to sasvim normalni zahtevi tržišta, i ostvarićemo ih. I "Mašinsko trgovačko staklo" je perspektivno jer mnogi predmeti od stakla koji se nalaze u maloprodajama nose deklaracije kao uvozna roba iz Turske, Italije ili Kine. Naša uporedna prednost je dobra cena (spram Italijana), dobar kvalitet (u odnosu na Turke i Kineze), i to tvrdi tržište odakle dobijamo podatke. Znate, često se događa da prepoznamo našu čašu iz "Mašinskog stakla" u pakovanju italijanskog dobavljača. SFS 80 odsto proizvodnje plasira u izvoz, a kupac je jedan od najvećih distributera te vrste čaša u Evropi. On, opet, ima nekoliko poslova ove vrste, jedan je plasman reklamnih čaša, drugi dekorisanje čaša, i mi tako prepoznajemo naše čaše u prodajnim objektima. "Ručno staklo" je priča za sebe, tu zadiremo već u proizvode za posebna tržišta ali ima apsolutno sve odlike robe široke potrošnje, prodaje se na isti način kao da je, na primer, žvakaća guma. Čaša nema tako veliki i brz obrt, ali tehnika prodaje, zahtevi o pokrivenosti tržišta i distribuciji su praktično jednaki. Zato smo upravo sada u fazi brendiranja, želimo da imamo svoju robnu marku. Koliko god da je teško i komplikovano, svesni smo da jedino tako možemo da spasemo taj deo proizvodnje. Pogon mora da posluje pozitivno, kao i fabrika u celini, do toga se stiže prodajom i to se ostvaruje prisustvom u svakom objektu gde se prodaje staklo. Rado se ne bismo odrekli ni jedne radne celine, ni fundamentalno u smislu potpunog gašenja nekog pogona, niti bismo nekoj celini davali prednost. Biće jedino utvrđivan redosled prioriteta i poteza da se nešto valjano uradi.

Kakvi su planovi proizvodnje do kraja prve poslovne godine?

Goran Grabačić: U prethodnoj godini je bilo 37.000 tona staklarskih proizvoda, ove godine će biti dvostruko i još nešto više, tako da ćemo izneti sve planirano. Cilj je da se nadmaši 96.000 tona, kao tačka rentabilnosti, a dalji planovi su neposredno vezani za zakonitosti tržišta, dakle kvalitet proizvoda, mogućnost saradnje sa korisnicima, od čega zavise količine. Kada budemo u prilici da ispoštujemo zahteve svih proizvođača vode, vina i piva, onda će to biti proizvodnja i iznad onih rekordnih 166.000 tona.

Kojim proizvodnim kapacitetima, pomoćnim jedinicama, opremom i osnovnim sirovinama trenutno raspolažete, kakve inovacije tu pripremate?

Goran Grabačić: Najpreciziniji odgovor ne mogu da pružim ovoga trenutka. Još uvek smo u početnoj fazi dovođenja onoga čime raspolažemo na svetski nivo, po obimu i kvalitetu. Nakon toga uslediće i te inovacije jer mesta za tako nešto ima. Na primer, željen nam je povratak izrade staklene ambalaže za farmaceutsku ili kozmetičku industriju.

SFS ima vodeću poziciju na domaćem tržištu, evidentan je stalni porast. Predočite nam aktuelne prilike na srpskom tržištu, ponudu, konkurenciju, kvalitet. Prema podacima PKS, u ovoj grani se pominje nekoliko desetina srpskih preduzeća.

Goran Grabačić: Možda se u opisu njihove delatnosti navodi i staklo, ali u Srbiji nema toliko proizvođača ove vrste. Imamo fabriku u Pančevu koja povremeno radi, u istom mestu je i fabrika sijalica, alibunarski pogoni takođe rade, ali – nema drugih. Zaječarski "Kristal" ne radi, kao ni prokupačka fabrika. SFS je jedina koja proizvodi ovakvu vrstu proizvoda u Srbiji. Nama je konkurencija samo uvozni program. U bivšoj Jugoslaviji "postojala" je još jedna Srpska fabrika stakla a to su tri fabrike: "Vetropak" u Hrvatskoj (bivša "Straža", ambalazno staklo), "Hrasnik" (mašinsko staklo) i "Rogaška" (ručno staklo) u Sloveniji. Postoje slični kapaciteti kao što su u našoj SFS, to su tri posebne firme i nikada nisu ni poslovale objedinjeno, što je možda pametnije nego što smo mi ovde radili. Na našem tržištu slovenačkih proizvoda ima malo jer su orijentisani ka EU, a hrvatskih ima poprilično. Naročito su zastupljeni kod svih onih klijenata do kojih mi ne dopiremo iz već navedenih razloga. Međutim, kada ostvarimo planove o sustizanju kvaliteta doći će do izražaja i geografske prednosti. U okruženju postoji konkurencija iz Bugarske (program flaša) i Mađarske (tegli), ali je ista priča o avansnom plaćanju, porezima, carinama, vraćanju praznih kamiona, pa je zaista više razloga da ne budemo napeti po tom pitanju. Razrešenje kontrolišemo sami. Ne znači da smo bezbrižni, da ne treba ništa preduzimati ni posle završetka investiranja, da ćemo olako pridobiti kupce, ali uvereni smo u dobre rezultate.

Nekada je preorijentacija prehrambene industrije na staklene boce i tegle, umesto uvoznih limenki, dobro došla Staklari. Kao veći kupci javljale su se farmaceutska, hemijska i kozmetička industrija, uz punioce mineralnih voda, pivare i proizvođače vina i rakija. Snabdevaju li se danas srpski proizvođači ambalažom iz domaće ponude?

Goran Grabačić: Otprilike ste sve već naveli, a postoje još rezerve u posebnoj vrsti stakala, kako za industriju tako i za široku potrošnju. To nije masovna, serijska proizvodnja ali smo sačuvali pogone tzv. optičkog i tehničkog stakla, gde je nekada vojna industrija bila najveći potrošač. I neke druge industrijske grane mogu da ga koriste. Imamo dovoljno rezerve za rast, iako to nikada neće biti značajno u volumenu, u tonama, ali finansijski može biti zanimljivo.

Kakva je situacija u Srbiji po pitanju uvoza lakih pivskih boca koje su više puta korišćene, pa se prodaju po nižoj ceni? Svojevremeno je SFS imala na lageru gotovo isto toliko novih boca.

Goran Grabačić: Na tržištu preovlađuje odustajanje od povratne ambalaže, ne samo pivara, već i vinara. Taj sistem - povratna ambalaža, jeftina boca - skopčan je sa velikom organizacijom i nesigurnom procenom koliko zapravo jedna boca može da napravi turnusa tokom godine, što remeti redovnu nabavku ambalaže. Jednom prodata flaša se više nikada ne vraća - dominantno je opredeljenje. Logično je da će dospeti kod nas i sličnih nama kao sekundarna sirovina, tj. stakleni krš koji može da bude baza za proizvodnju.

A problem plastične ambalaže? Kako je regulisan u našoj državi, kakvi su evropski kriterijumi?

Goran Grabačić: PET ambalaža je preovladala tamo gde je mogla, u industriji voda, ulja, pa čak i vina, što je meni neverovatno; video sam kao udarne artikle, dvolitarke vina u plastičnoj ambalaži – pravi protivprirodni blud tržišta! Tu ima pro i contra. To je trend kojem ne možete ništa, moguće je samo da tražimo korene, otkrivanjem ko proizvodi granulate. To su gigantski petrohemijski prerađivači koji lobiranjem kontrolišu dešavanja na tržištu. Nema dokaza da je nezdravo, ali nema tu dokaza ni da je zdravo. Za sada nas to toliko ne tangira jer ni punim kapacitetima ne podmirujemo potrebe tržišta za staklom, kao što rekoh. Ta tržišna pojava će se odvijati ipak prema zakonitosti koja podrazumeva da proizvod ima svoj vek, rast i padanje. Činjenica je da u mnogim zemljama postoji propis kojim nije dopušteno da budete posluženi u čaši, već pred vama mora da bude otvorena flaša nekog pića. Ne postoji ona ovdašnja "daj mi čašu soka". I ovde će da nestane, a neće biti moguće ni da vam se servira već otvorena flaša od 1,5l. I kod nas se već gubi posluživanje mineralnih voda iz malih flaša. U ugostiteljstvu sve više preovladava staklo i taj će trend biti sve snažniji, a zakonodavac će neke stvari regulisati, što nama svakako ide na ruku. Mi do tada svakako ne možemo nikoga da nateramo da ulje pakuje u flašu koja košta, recimo, 18 dinara, kada ga PET boca košta deset dinara. Ima tu opravdanja, kako ekonomskog tako i socijalnog. Ta bi boca ulja u maloprodaji potrošača koštala osam dinara skuplje, a kod nas je politika da je ulje strateški artikal te ne sme da bude skupo, a skupo je. Mnoge okolnosti idu "plastičarima" u prilog, ali potrošač kupuje definitivno kvalitetan proizvod ako je u staklenoj ambalaži, koja je pečat i garancija kvaliteta. Uostalom, razmišljajmo kao potrošači: kada nam neko dođe u goste, da li nam je prijatnije kada ih poslužimo nečim iz staklene ili plastične flaše? To je pitanje podsvesti, nije ni svesti.

U Srbiji nema organizovanog sistema za reciklažu stakla, a neki stručni krugovi sugerišu da bi upravo taj posao mogao da bude perspektiva za SFS. Nekada ste imali i razrađen projekat za pokretanje tog procesa. Ima li budućnosti u reciklaži?

Goran Grabačić: Recikliranje nam nije u žiži, ali i danas otkupljujemo stakleni krš i koristimo ga. To je jeftinije nego nabavljati sirovine. Javlja se, međutim, problem u sakupljanju zbog nečistoća, dovoljno je da se u 90 tona stakla, koliko staje u peć, nađe i jedno parče keramike, veličine tance, pa da cela šarža bude pokvarena. Da ne govorim da jedan metalni predmet može čašu da napravi zelenkastom jer sadržaj gvožđa u pesku, osnovnoj sirovini u proizvodnji stakla, određuje koliko će iz tog peska biti stakla čiste bele boje. Postoje po Srbiji postrojenja za recikliranje staklene ambalaže koja nude staklo u prahu ali mi to ne kupujemo jer nije pod kontrolom naših tehnologa. Rizik je prevelik, šteta nemerljiva. To jeste jedan od pravac za budućnost, a preostaje da najpre ostvarimo sve prethodne ciljeve, kao prioritetnije.

Iskazujete i društvenu odgovornost, sve prisutniju u načelima kompanija u Srbiji. SFS je među malobrojnim kompanijama u Pomoravlju koje imaju sistem za prečišćavanje otpadnih voda, pomagali ste nasipanje lokalnih puteva, organizovanje Školskog prolećnog krosa... Kakva je pozicija moderne srpske firme u odnosu na zajednicu kojoj pripada, koja je Vaša vodilja?

Goran Grabačić: Korporativno još nismo precizirali prepoznatljivu politiku u tom segmentu, ali za postavku buduće zvanične politike imamo jasnu ljudsku orijentaciju, i vlasnika i menadžmenta. Dogovorili smo se od samog početka oko nekih osnovnih principa, a jedan je da sve poslove koje možemo, završimo u lokalnim okvirima, da ovdašnji ljudi imaju koristi. Grozimo se beogradizacije Srbije, ne zato što je to dobro za Beograd a loše za Srbiju već zato što to nije ekonomski logično i ne može tako da bude. Kada god možemo pregovaramo sa lokalnim preduzećima, individualnim proizvođačima, a nedavno smo imali konkurs za komercijaliste i pozvali smo na razgovor sve kandidate iz Paraćina koji su se prijavili. Želeli smo da sagledaju da je SFS paraćinska fabrika, da su Paraćinci deo nas, da zaslužuju našu punu pažnju. Do skoro je statistički svaka porodica odavde imala nekoga u SFS. U tome je naša odgovornost i imamo potpuno razvijenu svest da ova lokalna zajednica u velikoj meri zavisi od ove fabrike, pa ljudski vodimo računa koliko je god moguće, a ekonomski koliko nam sredstva dopuštaju.

Imidž SFS građen je i van zvaničnih pozicija na tržištu: "antikvitetno nesavršene" čaše kultnog etno-restorana "Stara srpska sovra Suri" proizvela je – SFS; kristalna prizma Kulturno-posvetne zajednice Jagodine – rad je umetničkih majstora SFS; u baroknom ambijentu jedne beogradske galerije SFS je izlagala staklo, najveću znatiželju poslovnog sveta privlačio je kristal; kao suvenir i ambalaža, čuvena "fića" izrađivana je u SFS... Kako danas, mimo tržišta, gradite imidž?

Goran Grabačić: Pred nama je prevođenje jedne zapuštene fabrike u moderno preduzeće. Osnova ideja je da gradimo imidž u dva pravca. Jedan je – šta je to naša fabrika, a drugi – koji su to naši proizvodi. To šta je fabrika, to je čitav naš razgovor. Boljim poslovanje sve rečeno ćemo ostvariti. Što se tržišta tiče, naše dugotrajno odsustvo nam određuje puno zadataka, ali i nebrojene mogućnosti. Sve iz pitanja nam zaista predstoji; zanimaju nas unikatni predmeti, galerijski komadi i drugo. Napravićemo robnu marku čiji imidž neće biti nužno vezan za ime SFS.

Kako u budućnosti vidite SFS i proizvode – kao srpske brendove, u oblasti ljudske delatnosti koja postoji još od početka civilizacije?

Goran Grabačić: O tome će stav dati stručnjaci. Zamolili smo za pomoć Akademiju za primenjenu umetnost, katedru za industrijski dizajn, ne da nam nacrtaju proizvod, nego da nam predstave trendove i da nas upute u kom pravcu da idemo. U "Ambalažnom staklu" brend je – kvalitet, u "Mašinskom staklu" brendovi su – kvalitet i izbor asortimana. Ipak, ove čaše nisu naše, to je neko izmislio, čini mi se Francuz. Mi smo spremni da izađemo sa vizijom šta je to pogodno za tržište. Najviše prostora imamo sa ručnim staklom, u prilici smo da proizvodimo neponovljive serije, ili namenski ponovljive – kako god zahteva naručilac. Trudićemo se, istovremeno, da ističemo činjenicu da je od 14. oktobra na dalje to – prva godina novog veka SFS.

autor : Dejan Milošević

izvor :

Komentari
Vaš komentar

Top priče

28.04.2024.  |  Industrija, Građevina

Sombor prodao 21 ha zemljišta u Industrijskoj zoni

Predstavnici Sombora su pre dve nedelje potpisali ugovor o prodaji 21 hektra zemljišta u Industrijskoj zoni, gde će se graditi fabrike, izjavio je gradonačelnik Antonio Ratković. On je istakao da je za dovođenje investotora u ovaj grad značajan i početak izgradnje brze saobraćajnice, koji je krenuo prošle godine, saopšteno je na gradskom sajtu. - Pre 7-8 godina nismo uopšte imali Industrijsku zonu, ali na naše veliko zadovoljstvo, iz

Potpuna informacija je dostupna samo komercijalnim korisnicima-pretplatnicima i neophodno je da se ulogujete.

Zaboravili ste šifru? Kliknite OVDE

Za besplatno probno korišćenje, kliknite OVDE

Pratite na našem portalu vesti, tendere, grantove, pravnu regulativu i izveštaje.
Registracija na eKapiji vam omogućava pristup potpunim informacijama i dnevnom biltenu
Naš dnevni ekonomski bilten će stizati na vašu mejl adresu krajem svakog radnog dana. Bilteni su personalizovani prema interesovanjima svakog korisnika zasebno, uz konsultacije sa našim ekspertima.