Turska: Od "bolesnika" do ekonomske sile

Dok se mnoge zemlje Evropske unije, a posebno Grčka batrgaju s ekonomskom krizom, Turska niže uspjeh za uspjehom na ekonomskom planu. Šta to Turci rade bitno drugačije od Grka?

Jedan ponosan narod, kao što su Turci, ne zaboravlja tako lako uvrede. Samo prije nekoliko godina nosili su ne tako slavnu titulu "bolesnika", kazao je nedavno ministar ekonomije Turske Zafer Čaglajan, pogleda uprtog zapravo u Evropljane. A onda je to podvukao: "Oni koji su to tada govorili, sada i sami leže na intenzivnoj njezi".

Od kako je Bosfor 2001. preživio privredni kolaps, sada doživljava privredno čudo. Nekadašnji "bolesnik" se katapultirao među 20 najrazvijenijih ekonomija svijeta. Ali, turski model uspjeha je samo u jednom dijelu primjenljiv u susjednoj Grčkoj, članici Evropske unije. Uporedive su u obje zemlje dvije izlazne mogućnosti: Turska je, kao i Grčka, zbog široko rasprostranjene korupcije i nepotizma dovodena na rub bankrota, i takođe u obje zemlje je privredna kriza dovela u pitanje cijeli politički sistem. I u Ankari je, kao i u Atini, vrlo brzo postalo jasno da se zemlja iz krize ne može da izvuči vlastitim snagama. Pomoć kao i nepopularno miješanje iz inostranstva je ponekad neophodno.

Mogućnost radikalno novog početka

Ali, kada je riječ o Turskoj i Grčkoj, metode i mogućnosti prevladavanja krize se značajno razlikuju. Za razliku od Grčke, koja je članica evro-zone, Turska je mogla da devalvira svoju valutu i tako stimuliše ekonomiju. Takođe i na političkom polju je postojala ključna razlika. U Grčkoj za mnoge birače jednostavno nema alternative istrošenim političkim partijama, dok je u Turskoj postojala nova politička snaga kojoj su birači u novembru 2002. dali šansu: Partiji za pravdu i razvoj (AKP) Redžepa Tajipa Erdoana. I onda je radikani novi početak bio omogućen.

Najveći ekonomski uspjeh AKP-a u prvim godinama na vlasti bilo je održavanje unutrašnjo-političke stabilnosti i odlučnost u sprovođenju paketa reformi koje je s Međunarodnim monetarnim fondom (MMF) dogovorila još prošla vlada. To je Turskoj omogućilo pristup nužnim kreditima, ali i modernizaciju privrede. Uspjeh reformi dokazan je i u ovoj finansijskoj krizi. Turski bankarski sektor, koji je 2001. godine doživio slom i potom ponovo postavljen na nove temelje, uspio se oduprijeti svjetskoj krizi bez većih posljedica.

EU privredno krizno žarište

Vlada je istovremeno privatizirala turska državna preduzeća. Ta nova politika privukla je strane ulagače. Samo prošle godine u Tursku je iz inostranstva uloženo skoro 16 milijardi dolara. Pritom su na važnosti dobili investitori iz arapskih zemalja. Kako bi ulagačima iz tih bogatih država bila olakšana kupovina nekretnina u Turskoj, parlament je nedavno usvojio i odgovarajući zakon.

Te su reforme u Turskoj rezultirale kumulativnim privrednim rastom od 59 odsto u proteklih 10 godina, kaže Faruk Sen iz Tursko-njemačke fondacije za obrazovanje i naučna istraživanja (Tavak). Prihodi po glavi stanovnika su udvostručeni, u infrastrukturu je uloženo na milijarde evra. Uz sve te razlike u odnosu na Grčku, Sen smatra da bi ta zemlja mogla ipak izvući važne lekcije iz turskog iskustva: "Turska je investirala u proizvodnju, tako da je danas važan partner za međunarodnu automobilsku industriju." Proizvodnja igra važnu ulogu i za oko 5.000 njemačkih kompanija koje su u Turskoj otvorile svoje filijale. "Zemlja se ne može reformirati samo turizmom i trgovinom", upozorava Sen.

Uspjeh turske privrede doprinio je i turskoj samouvjerenosti, ali i povećao distancu prema Europi. Europska unija je, kako se smatra u Ankari, privredno krizno žarište koje bi moglo naštetiti Turskoj. Prema istraživanjima fondacije Tavak, samo još 17 odsto Turaka vjeruje u članstvo svoje zemlje u EU. 2004. godine je bilo 78 posto pristalica Europske unije. Studija pokazuje da skoro četiri od pet ispitanika smatra da njihova domovina više ne treba Europsku uniju.