(Ekonomist) Tržište nekretnina u Crnoj Gori – stranci dolaze

Mnogi Rusi, ali i Englezi, Irci i drugi strani državljani skupi plaćaju stare kamene kuće sa okućnicom i preuređuju ih po mjeri sopstvenog ukusa, potreba i kulture. Često u tom graditeljstvu ima previše razmetljivosti, pa i kiča. Dok se najavljuje izjednačavanje domaćih građana i stranaca, nameće se pitanje - ne krčmi li se, prometom nekretnina, državna teritorija

Uporedo sa privatizacijom privrede, čije su gazde uglavnom inostrane kompanije, sve više i nekretnine u Crnoj Gori - kuće, stanove, pa i zemljište, zaposjedaju stranci. Kupoprodaja nekretnina naročito je učestala poslije sticanja nezavisnosti. To je i bio razlog što je jedan inostrani list, a sve više medija u svijetu piše o tome, svoj tekst o prometu nekretnina u Crnoj Gori naslovio gotovo upozoravajućom konstatacijom « nezavisna i tražena». Kao i da su se drugi zabrinuli, više nego i Crnogorci, zbog , neki kažu, najezde stranaca na nekretnine, zasad, najviše na Crnogorskom primorju.

Naravno, i u samoj Crnoj Gori ima zebnji, sve do pitanja - ne krčmi li se, prometom nekretnina, državna teritorija. Ekonomista, ali i političar Predrag Drecun, štaviše, ukazuje na opasnost da Crna Gora postane «katastarsko vlasništvo» stranaca. Tim prije, jer se u mladoj nezavisnoj državi sprema još liberalniji zakon koji će domaće građane i strance izjednačiti i u mogućnosti kupovine zemljišta. Po sada važećem zakonu, stranci mogu kupiti zemljište samo ako im služi za obavljanje neke privredne djelatnosti. Međutim, nije rijetko da stranci kupuju i golu ledinu čime , u neku ruku, postaju vlasnici dijela državne teritorije.

Niko, zapravo, tačno i ne zna koliko je do sada kupljeno kuća, stanova, parcela, ko su sve kupci i, što je možda najvažnije, u čije sve ruke tako dobijeni novac odlazi i ko od tog posla najviše ima koristi. A prije svega, koliko udjela u tom «profitu» ima sama država. Prema jednom podatku, od ukupnog iznosa stranih investicija u 2005. godini, 70 miliona eura čini kupovina nekretnina.

Stranci, naravno, ulažu i u oblasti od opšteg interesa, recimo u skupe hotele, kao što su «Splendid» u Budvi ili «Bjanka» u Kolašinu. Kanadski milijarder Piter Mank odavno je nameračio da kupi Mornaričko-remontni zavod u Tivtu, osnovan još u vrijeme Austro-ugarske, a crnogorski «Telekom» i Kombinat aluminijuma, dvije najznačajnije firme, su, takođe, u vlasništvu stranaca. Različito se, pak, komentariše i porijeklo stranog investicionog novca. Posebno se sumnja u «čistoću» ruskog kapitala. Priča se da Rusi, sa «vrećama novca», obilaze jadransko zaleđe mada su počeli da zalaze i u unutrašnjost Crne Gore, da bi kupili kuće i zemljište.

U Podgorici postoje dvije nove velike stambene zgrade koje, zbog načina gradnje, popularno zovu “ruske kule”. Za razliku od tih stereotipnih zdanja koja nose karakteristike socrealističke stambene arhitekture, luksuzne “ruske kule”, pak, niču na Crnogorskom primorju, najviše u zaleđu Budve, a posebno na području Svetog Stefana. Selo Tudorovići kod grada-hotela, kažu, na putu je da bude pretvoreno u rusku “derevnju”, ali ne sa kućama od drveta nego sa raskošnim vilama od kamena, sa velikim terasama I betonskim svodovima, ni nalik na naselja u ruskim stepama.

Takvih “ruskih sela”, prema šturim informacijama, ima i na drugim lokacijama uz jadransku obalu. Mnogi Rusi, ali i Englezi, Irci i drugi strani državljani su, za domaće prilike velikim novcem, platili stare kamene kuće sa okućnicom i preuredili ih po mjeri sopstvenog ukusa, potreba i kulture, a sve je to zasnovano na moći novca koji posjeduju. Razumljivo je , stoga, što u tom graditeljstvu ima previše razmetljivosti, pa i kiča. Novac, pak, sve to “prikriva” i njegova “kultura” je dominantna.

Agencije za nekretnine koje i brojem i finansijskom snagom rastu uporedo sa najezdom stranaca na Crnogorsko primorje, imaju pune ruke posla. Lokalni agenti tvrde da su cijene nekretnina u posljednje dvije godine porasle i do 60 odsto. Davno napuštena , u korov zarasla, kamena kuća na strminama iznad mora, prodaje se i do 30.000 eura. Na internet sajtovima može se, na primjer, naći oglas da se kuća u Krašićima između Budve i Tivta prodaje i do 1.500.000 eura. Kvadratni metar kuće ili stana prodaje se po cijeni od hiljadu do tri hiljade eura. Najskuplje kuće i stanovi su Boki Kotorskoj, a od Budve prema Ulcinju nekretnine su, prema informacijama iz lokalnih agencija, prilično jeftinije.

Nekretnine se, naravno, kupuju ne samo za lično korišćenje, već i da se daljim njihovim prometom pravi biznis. Jedan Englez je, prema pisanju Internešnel Herald Tribjuna, stan kupljen u Kotoru renovirao i nakon toga ga ponudio na prodaju za 360.000 eura. Isti list je naveo da su dvije obnovljene vile iz 18. vijeka prodate za gotovo dva miliona evra. Cijene nekretnina u Crnoj Gori, prema tvrdnjama upućenih, još nijesu dostigle rekord.

„Najezda“ vlasnika velikih količina novca, prema pričama nekih ljudi u primorskim mjestima, “spušta” se sa hrvatskog na Crnogorsko primorje, od Dubrovnika prema Kotoru i Svetom Stefanu. Jedna mladja gospođa koja ima novu kamenu kuću u Veslima kod Tivta kaže da njena porodica i komšije ne mogu da se odbrane od stranaca koji žele da kupe njihove kuće.

Gradić Perast, sa svojim poluzapuštenim i pustima baroknim palatama koje su pripadale nekada moćnim porodicama pomoraca, posebno je atraktivna meta za inostrane kupce nekretnina. Bilo je nagovještaja da bi jednu takvu palatu mogao da kupi američki glumac Majkl Daglas, sin čuvenog Kirka Daglasa. Crnogorski princ Nikola Petrović, arhitekta po zanimanju i sam, zajedno sa nekim strancima, postao je suvlasnik čuvene peraštanske palate koja ima značaj kulturnog dobra, pod imenom «Smekja».On je osnovao i agenciju za “oživljavanje” peraštanskih palata.

Koliko je promet nekretnina u Crnoj Gori uzeo maha, govori i to što su neki podgorički mediji čak napravili karikaturu u vezi sa skupom prodajom zemljišta. Dva Crnogorca razgovaraju kako su se kroz vijekove borili za svoju zemlju. Jer “znali smo da će biti skupa”.

Država će možda i riješiti finansijski aspekt investicija u nekretnine, ali transakcije nekretnina sa strancima, svakako, otvaraju pitanje dugoročnih posljedica, ne samo ekonomskih, nego i političkih, demografskih, urbanističko-arhitektonskih, kulturoloških. Lokalni stručnjaci su, na primjer, već upozorili na opasnost urbanističke i ambijentalne devastacije starog Kotora, zbog namjere stranaca da u njemu grade kuće po projektima koji ne pripadaju mediteranskoj graditeljskoj kulturi.

Prema nekim informacijama, jedna irska kompanija namjerava da izgradi novi hotel “Fjord” u Kotoru i još neke objekte po projektima na osnovu kojih bi hotelski džinovi ličili na “diznilend” ili na orijentalne kule. Ako bi se dozvolila gradnja suprotno stilu starog kotorskog grada , prema upozorenjima lokalnih urbanista i drugih stručnjaka, moglo bi se dogoditi da taj grad izgubi I status svjetske kulturne i prirodne baštine.

Osim prodavaca kuća i zemljišta kojima je, najezdom stranih kupaca, upala sjekira u med, od Rusa, Engleza, Iraca, Belgijanaca, Madjara, pa i drugih, po mentalitetu i drugim osobinama bližih mušterija, domaće stanovništvo ipak zazire od ovih novih “gusara”. Jer svi oni, osim ekonomske koristi, donose i svoja “pravila” ponašanja, koja ne mogu ostati bez uticaja na domaće prilike, ovdašnje ljude i ukupne socijalne odnose.

Crna Gora, ipak, prema najavama, nema namjeru da odustane od dalje liberalizacije uslova za strane investicije, pa i u domenu vlasništva nad nekretninama. Vjerovatno je sve to ekonomski opravdano jer donosi ili može donijeti novac. Ipak, ostaje pitanje kako biti liberalan u vlasničkim pravima, a spriječiti gubitak svojine nad zemljištem, posebno kad ga kupuju stranci. Takođe, kako u ekonomski otvorenoj Crnoj Gori očuvati sve ono što je njena nacionalna, kulturna, mentalitetna, urbanistička, graditeljska specifičnost.

Rusi dolaze, Srbi odlaze

Nezavisna Crna Gora je, po svemu sudeći, poželjna kao novo prebivalište, ali i kao destinacija za bisnis sa nekretninama za mnoge strance, ali ne i za «nove strance» Srbe, do juče građane iste države kojoj su pripadali i Crnogorci. Prema nekim medijskim informacijama, u Podgorici državljani Srbije posjeduju čak 45 odsto kuća za odmor u Crnoj Gori. Imaju u svom vlasništvu i oko 20 odsto ugostiteljskih objekata i pet odsto stanova u gradovima. Poslije sticanja nezavisnosti Crne Gore, prema vjerovatnim, ali ne baš sasvim pouzdanim podacima, vlasnici Srbi sve više nude svoje kuće i stanove na prodaju. Najveća ponuda nekretnina je na području južno od Petrovca, u barskoj opštini. Odavno je promet nekretnina na ovom dijelu crnogorske obale «garniran» pričama o sve većem naseljavanju Muslimana i Albanaca na tom području. Jedan novopečeni Baranin,Crnogorac, doseljenik iz Prištine kaže, da li samo u šali, da je dobro što u Baru ima Albanaca jer će imati, ako bude trebalo, kome da proda stan, kao što je to učinio na Kosovu.

poziv na pretplatu na