NavMenu

Živko Gocić, vaterpolista - Budite uz nas i kad nismo šampioni

Izvor: Mozzart sport Četvrtak, 07.08.2014. 12:13
Komentari
Podeli

Živko Gocić (Foto: Mozzart sport)Živko Gocić
Nezaboravno finale Evropskog prvenstva, u kojem je Srbija na impresivan način tukla Mađarsku usred njenog hrama vaterpola Margit Sigeta, još jednom nas je podsetilo – iako smo, nažalost, skloni da to zaboravimo – kako nemamo bolje reprezente na svetskoj sportskoj sceni od popularnih Delfina. Njihov kapiten Živko Gocić, čovek sa četiri evropska zlata u neverovatnoj riznici trofeja, otkriva vam tajne uspeha čete Dejana Savića.

Živko Gocić nije biran za najboljeg igrača sveta, šampionata Evrope, bilo kog velikog turnira ili najuspešnijeg sportistu Srbije, kao Filip Filipović i Andrija Prlainović, na primer. Nikada nije bio u žiži javnosti poput Danila Ikodinovića ili nedodirljiv kao Aleksandar Šapić. Nema harizmu Vanje Udovičića, uticaj Vladimira Vujasinovića ili rekorde Dejana Savića. Ali zato kapiten novih (starih) prvaka Starog kontinenta pripada odabranoj srpsko-mađarskoj petorci vaterpolo reprezentativaca sa čak četiri evropske titule u privatnoj riznici trofeja.

Drugi su dolazili, kraće ili duže se zadržavali i odlazili, samo je ovaj Beograđanin (32 godine), na prvi pogled nevidljivom snagom tihe reke koja breg roni, ostajao i opstajao u državnom timu. "Zlatnu žicu" otkrio je daleke 2003. u Kranju, sledeći njenu nit osvojio Beograd 2006. i Ajndhoven 2012, da bi ovog leta, kao prvi među jednakima, podigao trofej u Budimpešti.

– Kao klinci svi imamo neke male i velike želje, ambicije i ciljeve. Ja sam moje već poprilično ispunio, čak i prebacio maštarije. Ne pričam samo o broju medalja, nekih dvadesetak s velikih takmičenja. U mom sistemu vrednosti suvoparna statistika ne može se meriti s činjenicom da ovoliko dugo trajem u reprezentaciji. Specijalno se ponosim time što sam kapiten jednoj generaciji vrhunskih vaterpolista i izuzetnih ljudi. Neprimetan, ali bitan, opstao sam među najboljima i doživeo da prvi dignem pehar u vaterpolo hramu na Margit Sigetu, na kraju nesvakidašnjeg "večitog derbija", pred desetak hiljada Mađara. Ja sam srećan čovek, punog srca – emotivno je otvorio priču za "Mozzart sport" naš najbolji strelac u nezaboravnom finalu sa Mađarima.

Pogled sa strane kaže da si drugačiji kapiten, mekši i tiši od prethodnika. Optička varka ili istina?

– Jesam drugačiji. Kao prvo ili najviše zbog toga što se igra ne vrti oko mene. Nisam prvi na spisku onih kojima je preuzimanje odgovornosti u stani-pani situacijama u opisu posla. Ali uvek sam tu da pomognem. O meni se ne priča i ne piše naširoko, ne volim da skrećem pažnju. Ne podižem ton na saigrače, pošto rešenje za probleme tražim u tolerantnom razgovoru sa svima. To sam ja i ne bih da se menjam. Ne sa 32 godine. Komotno mi je ovako.

Da li si takav i u ulozi glavnokomandjujućeg u timu "Solnoka"?

– Jedan tvoj mađarski kolega uočio je istu stvar. U tekstu posvećenom meni konstatovao je da nisam prvi strelac ekipe, svetska zvezda, najcenjeniji igrač lige... Ali meni tim veruje, prati moj primer i sluša me. Da je drugačije, sigurno ne bi jedan stranac bio vođa velikog mađarskog kluba.

Reklo bi se da je i "general" Dejan Savić različit od selektora koji su pre vodili reprezentaciju, kao i odnos vas igrača prema njemu. Tačan ili pogrešan utisak?

(Foto: Mozzart sport)

– Nije foliranje, stvarno ga svi mnogo poštujemo i volimo. Prvo zato što smo svi kraće ili duže igrali s njim, pa nam je svima prijatelj. Drugo, zna o vaterpolu više od nas. Igrači su "osetljivi" na šefove bez rešenja, improvizatore koji se uzdaju u dobru sreću ili nečiji loš dan. Treće, njegov autoritet nije lažan. Namentuo nam se bez sile. Deki živi vaterpolo, 24 sata dnevno svaki dan, sa 150 odsto mentalnih i fizičkih kapaciteta. Celom dušom. I ne malim telom, a-ha-ha...

Da li ti je poznato zašto je selektor eskivirao slavljeničko bacanje u bazen posle velike pobede u finalu EP?

– Savić je i kao igrač furao neki svoj fazon, ne mareći mnogo za mišljenje i komentare drugih. Dva do tri minuta pre kraja prišao sam mu i rekao: "Sklanjaj mobilne, letiš s nama u vodu". Nije hteo ni da čuje, a ja sam mislio da mogu fizički da ga nadmudrim. Zaboravio sam da je i dalje jači od mene, a-ha-ha... Ostao je suv, ispunio sebi želju da posle dobijenog finala sam odsedi na praznom pobedničkom postolju i, pošto je skupio rasutu energiju, ode iza paravana na puš-pauzu do dodele medalja. To je on. To smo mi. A zajedno smo mnogo jaki.

Svi tvrdite da vas je izraziti timski duh izvukao iz nekoliko teških situacija na turniru. Kada je bilo baš kritično?

– Da, timski duh nas je sačuvao i njemu hvala. Mnogo teških situacija je bilo, kao recimo u borbi za četvrtfinale. Razmišljanje o toj, za nas skroz nesvakidašnjoj situaciji, dugo nam nije dalo da zaspimo noć pred utakmicu sa Španijom. Šetao sam od sobe do sobe i svuda zaticao drugare s očima kao u sove. Toliko nas je radio adrenalin i ko zna još kakve hemijske reakcije u mozgu. Moj cimer Filipović i ja ostali smo budni do pet-šest ujutro. Svi smo ustali umorni, ali smo se za doručkom trgli i jedni drugima "zadali" pobedu. Nesanica, 40 stepeni u vreme utakmice, "naloženi" Španci s kojima skoro uvek igramo na gol razlike... Ma, nije bilo te sile koja je mogla da nas onako složne zaustavi. Na tom talasu smo dobili i Grčku.

A onda se desio čudesan preokret u polufinalu. Šta su vam to "zgrešili" siroti Crnogorci kada ih dva puta u dve godine ostavljate bez već viđene pobede?

– Crna Gora ima jednu od najboljih bekovskih linija na svetu, teško im je prići preko centra, fizički su jaki, dobro plivaju... Ali potičemo iz iste vaterpolo škole. Previše smo slični, s tim što smo mi sveukupno gledano bolji od komšija. I imamo, talenat i moć da se vratimo iz "mrtvih", onda kada nas svi otpišu, kao posle tri četvrtine u tom polufinalu. Da se ne lažemo, nismo znali šta nas je snašlo. I Savić je bio u čudu, ali pronašao je način da nas probudi iz šoka. Umesto grdnje, vike i taktičkog filozofiranja izabrao je staložen monolog. Rekao je, dobro se sećam: "Voleo bih da vidite vaše face, pa da mi kažete da li ste to vi. Ljudi moji, pustite rezultat! Nemojte da jurite njihovu prednost. Samo počnite da igrate vaterpolo. Molim vas". Ta psihološka igrica je upalila, odjednom su se uloge zamenile. Mi smo se uzdigli, a oni potonuli. Kao u meču za bronzu na Olimpijskim igrama u Londonu. Istina, njima je nešto slično pošlo za rukom na prošlom Svetskom prvenstvu. Nismo baš tako ubedljivo vodili kao oni u Budimpešti, ali smo u četvrtfinalu isto od gotovog napravili veresiju.

Možda im se i kao bumerang vratio podsmeh njihovog golmana Zdravka Radića posle jedne odbrane? Jesil li sa saigračima registrovao to preuranjeno slavlje?

– Videli smo taj osmeh... Radić je inače dobar golman i momak, naš je drugar, ali nije mu to trebalo. Kako se kaže – u dobru se ne ponesi, a u zlu se ponizi. Svako radovanje je u redu ako se ne kosi s dostojanstvom, viteštvom i fer-plejom. Dok ne vređa protivnika. Mogao je i Miloš Ćuk tako da likuje posle svog gola sa 10 metara, ali nije. Iako je time prelomio utakmicu u našu korist, a sebe upisao u vaterpolo udžbenike. Klinci, gledajte snimak i učite kako izgeda tehnički sjajno izveden šut, savršenog tajminga, jačine i preciznosti. I šta znači biti hrabar.

(Foto: Mozzart sport)

Rezervni golman Mađarske Atila Deker na sličan način je pokušavao da "oživi" svoju ekipu i navijače u finalu. Da li vas je i to dodatno motivisalo?

– Opet pričamo o korektnom dečku i kvalitetnom golmanu, inače mom velikom drugaru iz Solnoka. I na ovom prvenstvu smo se često čuli, Deker voli da me pita za savet, ali ne posluša me baš uvek. Imao je u jednoj ligaškoj utakmici sličnu situaciju, vezao je nekoliko odbrana na udarce legendarnog Petera Biroša i odmah poleteo, kao protiv nas. Potpuno je redu da naglašenim grimasama i gestikulacijama bodriš sebe i one oko tebe, ali svako takvo preterivanje vodi u provokaciju i ponižavanje. Biroš ga je "ohladio" s tri gola. I mi smo uzvratili na sličan način.

Objasni nam u čemu je tajna onako ubedljive pobede u finalu, kada ste u istoj kvalitativnoj ravni s Mađarima?

– Opet ću odgovor početi pričom o noći pred utakmicu. Ovog puta smo svi spavali kao bebe, mirno i spokojno. Kada sam dobio takav jutarnji "raport", to mi je bio signal da smo psihološki spremni za veliki meč. Ni posle toga, na uobičajenom sastanku pre izlaska na bazen, nisam u nečijem pogledu ili govoru primetio nervozu ili strah. Šef nas je dodatno relaksirao porukom: "Ljudi, za ovo se živi. Hajde da zajedno uživamo". Sećam se da smo se na predstavljanju Gojko Pijetlović i ja, iako smo se jedva čuli od nesnosne buke na krcatim tribinama, uglas složili: "Ovo je utakmica zbog koje se trenira. Muči i žrtvuje. Jesmo ili nismo". U tome je "kvaka". Mi smo relaksirani ušli u meč, jer ne bi bio smak sveta ni da smo ga izgubili, dok su oni od žrebanja grupa pričali i pisali o mađarsko-srpskom finalu, ubeđeni da će ga dobiti. Toliko su njime bili opsednuti da nisu tražili ni smislili plan B. Još kada smo poveli sa 6:1.... Totalno su se pogubili. Možda je bilo ubedljivije nego što je trebalo, ali više nego zasluženo.

Šta kažu informacije sa lica mesta? Jesu li Mađari gubitak zlata shvatili kao tragediju?

– Ne, nisu oni takvi. Jesu se svi mnogo razočarali, ali nisu očajni. Koliko god da su verovali u svoj trijumf, nisu se zanosili da će im biti lako da uzmu deceniju i po čekano zlato. Njihov selektor Tibor Benedek ih je prvi upozoravao na Srbiju. Za poslednje dve godine nebrojeno puta je o nama pričao kao o najboljoj selekciji na svetu. Toliko moćnoj da iza nas ide nekoliko slobodnih mesta, pa tek onda četiri do pet reprezentacija sličnog kvaliteta. Najčešće nas je poredio s najjačim lancem, sa samo nekoliko velikih zvezda u timu, ali bez ijedne slabe karike. Eto, bio je u pravu.

On je više verovao u vas nego javnost, pa čak i neki stručnjaci u našoj zemlji. Kako ste podneli žestoke kritike posle sedmog mesta na šampionatu sveta 2013. i potpuno otpisivanje posle povlačenja lidera ekipe Vanje Udovičiča?

– Ne tražimo alibi za to izgubljeno četvrtfinale, kao što rekoh imali smo u šaci Crnogorce... Ali to takmičenje je došlo usred haotičnog stanja u Savezu. Znate na šta je to ličilo? Kao da su đaci i razredni IV/6 Pete beogradske gimnazije, na koju gledamo dok pričamo, sami, bez igde ikoga, otišli ne neko prvenstvo fizičara, na primer. Tamo ih pitaju odakle dolazite, a oni kažu iz jednog grada u Srbiji. Na pitanje kako se zove škola, sležu ramenima, a kada se drugi raspituju za njihovu pratnju i podršku skreću pogled od muke i stida.

Je l’ ovo možda poslednji trenutak da se vaterpolu da status sporta od nacionalne važnosti, zato što malo košta, mnogo donosi, a ne može sam da preživi?

– Ne znam da li postoji pravni osnov za to, nemam predstavu da li bi takav predlog morao da prođe kroz Skupštinu ili neki državni organ, niti su mi poznati slični slučajevi u našoj prošlosti. Ne potcenjujući ostale kolektivne i pojedinačne sportove, mislim da je krajnje vreme da se sistemski reguliše status vaterpola koji, kao što kažeš, malo košta, a mnogo donosi. Decenijama, još malo će i vekovima, imamo talentovanu decu po klubovima koji sastavljaju kraj s krajem, ali još uspevaju da prave reprezentativce, bez čijih medalja bismo svi mogli pod katanac. Međutim, neće ti dečaci i treneri moći doveka da rade za pljeksvice i neki slatkiš, a ako se jednom taj lanac bude prekinuo, vratićemo se 20 godina unazad. I nije istina da je lako biti prvi, drugi ili treći u nečemu čime se tobož bave samo u pet-šest ili sedam-osam zemalja. Te koji tako potcenjivački komentarišu vaterpolo pitao bih koliko je to reprezentacija bilo svetski prvak u fudbalu poslednjih 20 godina? Pored Nemačke, Argentine, Brazila i Španije? Da nije možda Gana nekada stigla do finala? Ili Poljska? Pa mučena Engleska, "kolevka fudbala", ne može ni grupu da prođe. Nije sve tako crno i belo.

Boli li vas potcenjivački tretman medija ili ste oguglali na činjenicu da vas na naslovnim stranama ima samo dok osvajate medalje?

– Nismo mi nerealni ljudi, pa da ne znamo kako država i sponzori imaju hiljadu prečih izdataka, a para je sve manje. Jasno nam je i da je fudbal sport broj jedan, ne samo u Srbiji. Ne želimo mi preko reda na naslovnice novina ili u udarne televizijske termine. Jedino, u ime vaterpolista, apelujem da nas svi zajedno ne svojataju samo kada smo šampioni. Budite uz nas i kada nam ne ide sve od ruke, dok se pripremamo pomoću štapa i kanapa, kada se mučimo u mečevima grupne faze, ako nam krene po zlu u eliminacijama... I ne samo nas, jer nismo sebični. Poštujte trud svih vrhunskih sportista, maksimalno posvećenih onome čime se bave, jer oni su nešto najvrednije što ova zemlja ima. Manite se pljuvanja po tuđem radu i gledajte da date sve od sebe u vašem. Tako da vam savest bude čista. Bićete zadovoljniji, siguran sam.

KNJIGE, VERNI PRATILAC

Dobar broj reprezentativaca ima fakultetske diplome ili uspešno studira, a nepisano je pravilo da se većina u pauzama između treninga i utakmica opušta uz knjige i ozbiljnu štampu. Kapiten Gocić prednjači u tome.

– Na takmičenja obično ponesem dve knjige. Ovog puta sam pročitao roman "Lolita", Vladimira Nabokova, a za dva dana prešao polovinu autobiografije "Život", gitariste Roling Stonsa Kita Ričardsa. Nedostajalo mi je malo više koncentracije da je završim. Dovršiću je ovih dana.

BUDIMPEŠTA KAO UZOR

Sledeće Evropsko prvenstvo biće organizovano u Beogradu 2016. godine. Dovoljno daleko, ali i blizu, da se napravi strategija domaćinstva i napada na treću uzastopnu titulu.

– Nadam se, u stvari verujem, da ćemo se ponovo pokazati kao dobri domaćini. Isti, ako ne i bolji od Mađara, koji su ovim turnirom svima postavili domaći zadatak. Još ako bi taj trud i ulaganja bili ispraćeni odbranom titule to bi bilo sjajno i bajno. U međuvremenu bi trebalo napraviti dobar posao na prvenstvu sveta sledeće godine.

TATA ŽIVI U TELEVIZORU

Koliko god da su im teške klupske sezone, neizvesni transferi, loši uslovi za rad u reprezentaciji i veliki dugovi Saveza i države prema njima, naši vaterpolisti se uvek bespogovorno odazivaju u nacionalnim tim. I iz srca pevaju himnu.

– Dugo sam u vatepolu, ali ne pamtim da je ikada iko stavio znak pitanja uz poziv u reprezentaciju, a kamoli ga odbio iz nekog razloga. Nemam racionalno objašnjenje za taj naš patriotski poriv i osećaj nacionalne pripadnosti. Možda samo zgodnu ilustraciju iz ličnog iskustva. Pitao moj tast dvogodišnjeg unuka Bogdana gde mu žive mama, baba, deda..., a mališa mu redom odgovarao "u Beogradu". Dok nisu došli do tate. Ništa nije rekao, samo je pokazao prstom prema televizoru. Željni smo jedan drugog, ali to mi neće skinuti kapicu sa grbom s glave. I ostali tako razmišljaju.

KOREKTNO SUĐENJE

Za divno čudo, Srbija je posle dugo vremena imala fer suđenje, bez uobičajenih opstrukcija van bazena, u korist uticajnijih protivnika.

– Poznato je da dugo, baš dugo imamo problem s neujednačenim kriterijumima sudija. Toliko veliki da smo skoro svaku utakmicu igrali protiv ekipe u bazenu i dvojice uticajnih ljudi pored njega. Ne znam kako i zašto, ali ovog puta nismo imali mnogo razloga da se žalimo. Manje više je sve bilo u granicama normale, korektno s njihove strane. Što se baš ne može reći za rivale Italije.

Komentari
Vaš komentar

Top priče

26.03.2024.  |  Saobraćaj

Raspisan tender za stručni nadzor za projektovanje i izgradnju nove železničke pruge Jovanovac - Rasputnica Cvetojevac - Sobovica

Infrastruktura železnice Srbije raspisala je tender za stručni nadzor za projektovanje i izgradnju nove železničke pruge Jovanovac - Rasputnica Cvetojevac - Sobovica. Kako se pojašnjava, formiranje nove industrijske zone Sobovica uslovilo je potrebu za njenim povezivanjem sa postojećom železničkom infrastrukturom, odnosno sa prugom Lapovo - Kraljevo - Lešak - Kosovo Polje - Đeneral Janković - državna granica (Volkovo). - Postojeća

Potpuna informacija je dostupna samo komercijalnim korisnicima-pretplatnicima i neophodno je da se ulogujete.

Zaboravili ste šifru? Kliknite OVDE

Za besplatno probno korišćenje, kliknite OVDE

Pratite na našem portalu vesti, tendere, grantove, pravnu regulativu i izveštaje.
Registracija na eKapiji vam omogućava pristup potpunim informacijama i dnevnom biltenu
Naš dnevni ekonomski bilten će stizati na vašu mejl adresu krajem svakog radnog dana. Bilteni su personalizovani prema interesovanjima svakog korisnika zasebno, uz konsultacije sa našim ekspertima.