NavMenu

Miloš Šestić, nekadašnji fudbalski as - Darko Lazović dribla kao ja

Izvor: Mozzart sport Ponedeljak, 28.04.2014. 14:42
Komentari
Podeli

Miloš Šestić ŠeleMiloš Šestić Šele

Šele! Ni kraćeg nadimka, ni poznatijeg i popularnijeg čoveka. Miloš Šestić, nekadašnji omaleni i vragolasti fudbaler crveno-belih, nije stekao status "Zvezdine zvezde", ali su se zato njegovi supersonični begovi i nepredvidivi driblinzi, duboko urezali u pamćenje navijača. O njegovom igračkom umeću priče su se prenosile s kolena na koleno, tako da i mlađe generacije Delija dobro znaju kakav je igrač bio.

Nedugo po kačenju kopački o klin, Miloš Šestić Šele se ozbiljno pozabavio trenerskom karijerom, ali je spletom nesrećnih okolnosti bio prinuđen da mnogo pre vremena napusti usijani trenerski rov. Danas je zaposlen kao skaut za mlađe kategorije crveno-belih.

– Bio sam prinuđen da se odreknem posla trenera iz zdravstvenih razloga. Naime, doživeo sam infarkt i nisam imao izbora. Morao sam da se okrenem načinu života bez nervoze i bilo kakvih tenzija. Jedino što jedno vreme nisam mogao da ostavim cigarete, da bih ih se tek nedavno odrekao i okačio o vrat ovu elektronsku muštiklu za odvikavanje – započinje Miloš Šestić razgovor za "MOZZART Sport".

Jesi li pokušavao da nekako kontrolišeš emocije i budeš manje temperamentan?

– Ma jesam, kako nisam, ali mi je to teško polazilo za rukom. Preko cele nedelje naporno radiš s decom, po ko zna koliko puta im objasniš šta i kako bi trebalo da odigraju, a šta se nikako ne sme. A onda dođe vikend i utakmica, kada oni na terenu urade sve pogrešno i kako onda čovek da se ne iznervira?!

Na koji način funkcionišeš? Gde sve lociraš talentovane dečake?

– Uglavnom obilazim škole fudbala i klubove s teritorije Beograda i okoline. Pod lupom su mi klinci uzrasta od 12 ili 13 godina, to su petlići ili mlađi pioniri.

Postoji li kriterijum prema kojem veoma brzo znaš da je neki švrća as u najavi?

– Nema tu posebne filozofije, talenat se vidi odmah. E posle je sve do trenera, odnosno do toga kako će on izvršiti nadogradnju, kako će usmeriti i obučiti mladog fudbalera. Dobra je stvar što ih treneri isprate od petlića do prvog tima, tako da sve vreme imaju uvid u njihov razvoj i napredak.

Ko je tebe učio da onako "zalamaš"?

- Eh, ja sam ti bio ekstra, što bi se reklo prirodni talenat, iz Milosavca kod Laktaša. Odrastao sam u Staroj Pazovi i odmah sam počeo da treniram u tamošnjem FK "Jedinstvo". Kao četrnaestogodišnjak sam zablistao na jednom velikom turniru u Zaječaru i tom prilikom me snimila "Zvezda".

Ko te tačno snimio?

- Miljan Miljanić koji je te 1974. godine, neposredno po mom potpisivanju profesionalnog ugovora, otišao u madridski "Real".

Po čemu najviše pamtiš prve utakmice u crveno-belom dresu?

– Uvek kad se u mislima vratim u to vreme, prvo što vidim je da je svaki klub imao u svojim redovima dobre igrače. Kad kreneš od Ljubljane do Skoplja, svi su posedovali tim za svaki respekt. I što je posebno zanimljivo, maltene svi su znali imena startnih 11 igrača svakog kluba.

(Foto: Mozzart sport)

Jesi li voleo da treniraš?

– Jesam, kako nisam, jer bez dobrog rada na treninzima nisi mogao da uđeš u startni tim.

U anale je ušao onaj gol koji si na Marakani dao tako što si pretrčao skoro ceo teren i predriblao pola protivničke ekipe i zatresao mrežu. Sećaš li se kad je to bilo?

– Uh, ne znam kada je to tačno bilo, mislim negde pred odlazak na SP u Španiju. Jedino sigurno znam da smo ovde na Marakani igrali protiv "Željezničara". Video sam da ima praznog prostora, njihovi igrači su stajali podaleko jedan od drugog, zaobišao sam ih nekoliko, na kraju i golmana i pogodio mrežu sa aut-linije.

U ono vreme iz jugoslovenske lige se nije moglo pre 28. godine života. Šta misliš, kakav bi nam fudbal bio kada bi se taj limit ponovo uveo u fudbalski zakonik?

– Bogami, ne znam kako bi klubovi preživeli, pošto danas svi opstaju zahvaljujući prodaji igrača. Nekada je, kao što rekoh, moglo da se živi od prodaje karata, jer je dole na terenu bilo dosta majstora.

Jesi li verovao da u onako žestokoj konkurenciji, možeš da zaigraš za reprezentaciju?

– Pored Pižona Petrovića, Zlatka Vujovića, Sušića, Šurjaka, Šljiva i plejade drugih asova, stvarno je bilo pakleno teško dobiti poziv selektora. Te godine sam igrao u velikoj formi i poziv mi je stigao.

Kad se već nismo plasirali na SP u Brazil, hajde da evociramo uspomene na taj Mundijal u Španiji 1982. godine. Kako si se osećao kao učesnik jednog takvog spektakla?

– Fenomenalno! San svakog igrača je da zaigra na svetskom prvenstvu. Fantastično je bilo sve, osim našeg rezultata. Skupo nas je koštala ta prva utakmica protiv Iraca, jer da smo je dobili, sigurno bismo dospeli u drugi krug. Uzalud je posle bilo što smo nadigrali Špance i igrali briljantno, međutim, domaćin nikako nije smeo da ispadne. I čovek im onda svira onaj penal na 20 metara.

Da li vam je svima po povratku u zemlju teško pao gnev čitave fudbalske nacije?

– Narod je s pravom bio nezadovoljan. Realno, to jeste bio naš neuspeh, bez obzira na tu sudijsku nepravdu koju smo doživeli.

Veruješ li da bismo bolje prošli da te Miljan ranije poslao u vatru?

– Hm... Pored mene, tada su u sjajnoj formi bili Halilhodžić i Pašić, međutim, niko od nas nije igrao. Čiča je više verovao u starije igrače i prošli smo kako smo prošli.

Iz "Crvene zvezde" si 1985. godine otišao u "Olimpijakos". Po čemu pamtiš te grčke dane?

– Proveo sam u Atini dve sezone, ali sticajem okolnosti nismo uzeli nijedan trofej. A ono što posebno pamtim opet je vezano za navijače, pošto smo svaku utakmicu na "Olimpijskom" stadionu, gde je nekad "Olimpijakos" bio domaćin, igrali pred 70.000 ljudi. Vremena su se promenila i kod Grka, tako da i oni danas kubure s navijačkom posetom.

Je l’ te neko od izabranika Slaviše Stojanovića podseća na tebe?

– Hm, teško da me neko podseća na mene, ali kad bolje razmislim, možda je to donekle ovaj mali Lazović. I Ninković je dobar igrač.

Imaš li utisak da naši fudbaleri zaziru od situacija "jedan na jedan", kada stalno odlažu loptu, iako im je često "široko polje" za pokušaj driblinga i trk ka golu ?

– Primetio sam to i ne znam šta da kažem, kao da se pomalo plaše da preuzmu odgovornost i upuste se u dribling. Čisto sumnjam da treneri s njima na treningu ne rade individualno i da zato ne znaju kako bi trebalo da reše te situacije. S druge strane, činjenica je da moraš i da se rodiš kao dribler, neke stvari ne mogu da se nauče.

Kako bi prokomentarisao situaciju u našoj reprezentaciji?

– Ne bih nikoga da napadam, bilo je kako je bilo i u svemu tome je dobra stvar što je izvršena smena generacije. Smatram da ćemo mi za dve do tri godine, kada ovi momci što igraju po jakim evropskim klubovima još malo stasaju, da imamo dobru reprezentaciju. E sad, mnogo toga zavisiće i od selektora koji bi trebalo da bude iskusan trener. Samo, ko zna, možda će Drulovića i zadržati ako ne nađu nekoga.

ZVEZDINI I PARTIZANOVI I GRAČI NEKADA SU BILI DRUGARI

Iz godine u godinu netrpeljivost "Zvezde" i "Partizana" sve je veća. Smeta li ti to?

– Eh... Nažalost, davno su prošla vremena kada se nismo poznavali samo dole na terenu, tokom 90 minuta utakmice. Po završetku meča svi smo bili dobri drugari i često se viđali po gradu. I dan-danas sam zadržao prijateljski odnos sa Đelmašom, Acom Trifunovićem, Nenadom Stojkovićem, Stojićem...

Da li se najviše viđate na utakmicama veterana?

– Da, svi volimo te utakmice na kojima se malo istrčimo i zabavimo, posebno tokom "trećeg poluvremena", a-ha-ha... Jedino sporno na tim ezgzibicijama je što se uvek prošvercuju neki momci koji imaju i manje od 30 godina. Gde mi od 50 i 60 godina da se s njima nosimo!?

KAKO DA IGRAŠ SLABO KADA SU TRIBINE KRCATE?

Da li se slažeš da je bilo mnogo lakše i bolje igrati kada su stadioni bili puni?

– Jeste, samo narod nije dolazio slučajno, nego zato što smo dobro igrali i pobeđivali. Neopisivo lep je osećaj kad istrčiš pred 90.000 gledalaca i kako da ne igraš najbolje što znaš?! E zato čim bismo pali u formi i nismo pobeđivali, tribine su bile praznije. Takođe, činjenica je kako su današnji navijači mnogo strastveniji od onih iz mog vremena.

Piše: Milorad Plazinić

Izvor:

Komentari
Vaš komentar

Top priče

26.03.2024.  |  Energija, IT, Telekomunikacije

EPS pustio u rad mobilnu aplikaciju "Uvid u račun"

Elektroprivreda Srbije (EPS) pustila je u rad mobilnu aplikaciju "EPS Uvid u račun". Putem aplikacije, domaćinstva i mali kupci imaju mogućnost da na mobilnom telefonu, na veoma jednostavan način prate potrošnju električne energije, plate račune, provere mesečne zaduženja i uplate tri godine unazad, kao i da dobiju obaveštenja i ulože prigovor., saopštio je EPS. Mobilna aplikacija "EPS Uvid u račun" dostupna je korisnicima na

Potpuna informacija je dostupna samo komercijalnim korisnicima-pretplatnicima i neophodno je da se ulogujete.

Zaboravili ste šifru? Kliknite OVDE

Za besplatno probno korišćenje, kliknite OVDE

Pratite na našem portalu vesti, tendere, grantove, pravnu regulativu i izveštaje.
Registracija na eKapiji vam omogućava pristup potpunim informacijama i dnevnom biltenu
Naš dnevni ekonomski bilten će stizati na vašu mejl adresu krajem svakog radnog dana. Bilteni su personalizovani prema interesovanjima svakog korisnika zasebno, uz konsultacije sa našim ekspertima.