NavMenu

Dejan Zečević, režiser - Gledali smo velike utakmice s naše privatne tribine

Izvor: Mozzart sport Petak, 21.10.2011. 10:59
Komentari
Podeli

Dejan Zečević, režiser koji je filmom "TT sindrom" u srpsku kinematografiju uvrstio prvi pravi horor, čiji je film Četvrti čovek jedini autentični srpski triler, nakon filma Neprijatelj, koji i dalje osvaja inostrane festivalske nagrade, radi prvu srpsku seriju o životu kadeta Vojne akademije i otkriva nam kako se njegovi najnoviji junaci, među kojima je i jedan bivši vođa navijača, snalaze tokom školovanja, koliko su na njega kao reditelja uticali, kako kaže, srpski vesterni, filmovi Valter brani Sarajevo, Diverzanti, Most...

Reditelja Dejana Zečevića zatekli smo na setu u kompleksu Vojne akademije, snimanje istoimene serije uveliko traje, a atmosfera radna... Svi su utihnuli na grleni podvik organizatorke snimanja: "Tišina!" Iskusni Mladen Nelević, u ulozi oca jednog kadeta, uporan je da objasni sinu da urgira kod starešina da on prođe na konkursu za otkup pomija. Ne može vojska sve da pojede, ostataka je mnogo, objašnava domaćin čovek nasledniku, a u njega 800 svinja koje treba nahraniti...

U svemu se, opušten, snalazi reditelj Zeka, s nezaobilaznim kačketom na glavi, smeje se, naređuje, sluša sugestije kolega... Tek što počesmo intervju javljaju mu da je njegov film Neprijatelj dobio svoju šesnaestu festivalsku nagradu – "Zlatni rog", Grand pri Festivala evropskog i mediteranskog filma u Kopru. Treba sutradan da ode da primi nagradu, a ne stiže, dogovoreno snimanje scena u hirurškoj sali VMA. A pre toga svuda je bilo ekipe serije Vojna akademija, polagali su zakletvu u Valjevu, imali automobilske nesreće, gazali po blatu na poligonima nedaleko od Paraćina...

Ko se od ekipe najbolje uklopio u vojnički život?

- Naravno, glumci. Oni su pre nego što je krenulo samo snimanje proveli nekoliko dana na Vojnoj akademiji, spavali su, jeli i radili sve s kadetima, pokušavajući da što podrobnije uđu u kadetski život.

Nisu se bunili što moraju rano da ustaju?

- To im je bio izazov. Naravno, oni žive potpuno drugačijim životom od polaznika Vojne akademije i tih nekoliko dana im je bilo uzbudljivo. Kolege s Vojne akademije koje sarađuju s ekipom serije ubacili su ih u strog režim pod kojim žive i kadeti.

Jesu li tražili dozvole za izlazak, kao što se to radi u vojsci?

- A-ha-ha… E to bi tek bilo... Dobro, priznajem, imali su ipak neke male povlastice.

Je l‘ Ljubomir Bandović, koji u seriji tumači lik kapetana, iz vojničke porodice? Zar se nije bunio što s tim porodičnim iskustvom ima manji čin od Branislava Lečića?

- Nije, nije... Ipak je Leka stariji, pa igra načelnika Akademje. Baš se dobro uklopio...

Kao kapetanu iz Prvog rata (Lečić u filmu Sveti Georgije ubiva aždahu) nema ni smisla da dobije u novo vreme manji čin od generalskog...

- Da, da, ima on iskustva... Leži mu uloga generala koji još uz sve to i načelnik...

Šta ste otkrili što mi, budući gledaoci serije, a i vi dok niste počeli da je radite, niste mogli ni da pomislite o životu kadeta Vojne akademije?

- Ima dosta stvari koje su izvan standardnog očekivanja kada čujete da neko studira na Vojnoj akademiji. Akademija je mnogo liberalnija nego što bi iko pomislio u prvom trenutku. Pruža razne mogućnosti koje kadeti imaju vezane za sportske aktivnosti i stvari koje nisu direktno vezane za učenje. Ovde zaista ima fenomenalnih sportskih terena i bazena... Kadeti imaju mnogo više izlazaka nego što sam pretpostavljao. Sve je mnogo modernije nego što ljudi misle. Ali da vam ne otkrivam previše, mnoge od tih stvari će se videti u seriji.

Da li kadeti idu na utakmice, oba najveća stadiona, i Zvezdin i Partizanov, su im baš blizu?

- Naravno da idu. Jednako vole sport, fudbal, kao i drugi mladi. Ljudi očekuju da su oni neka vrsta mladih ljudi koja je sputana ovakvim načinom školovanja, a uopšte nije tako. Svi oni imaju svoje živote, svoje privatne priče, i to je ono što će i samu seriju činiti interesantnom – što ćemo se baviti mladim ljudima generalno, a ne samo njihovim školovanjem na Vojnoj akademiji.

Ne mogu da ne pitam, u seriji igra Ivana Mihić, da li je ona jedna od starešina ili je supruga starešine...

- E nije starešina, a-ha-ha… Ona je majka jednog od kadeta. Ali ima likova žena starešina pa će naše glumice igrati starešine.

Ko, Dara Džokić?

- A-ha-ha… Neee, nije ni ona, i ona je majka jednog od junaka...

Sve smo promašili tako da za ulogu Mire Banjac neću ni da pitam, još se svi sećamo kako je umela da naređuje u ulozi upravnice u Lepoti poroka, ali me zanima da li se ekipa usudila da pojede nešto što glumice Jelica Sretenović i Milica Mihailović spremaju tumačeći likove kuvarica u menzi?

- Srećom, nismo imali to zadovoljstvo. Milica i Jelica glume te dve žene koje rade u kantini, ali ekipa, kada snima na Akademiji, jede zajedno s kadetima.

I koje vam je omiljeno vojničko jelo?

- Uuuu, ta hrana mi je potpuno super. Ne kažu džaba ljudi da su sva ta kuvana jela bolja kada se spremaju u većoj količini... Pasulj je odličan. Kada snimamo ceo dan, a on nas dočeka...

Nego, jeste li se vi oprobali u nekoj vojničkoj disciplini, podsetili se - malo tenk, padobran, pa pucanje...

- Ja? A joj, ušao sam u tenk, ali sam prilično klaustofobičan, tako da mi nije baš prijalo da budem tenkista. Vozili smo se transportnim avionom, snimali scene u kojima kadeti skaču iz padobrana, ali ja baš nisam preterano ulazio u te veštine i proveravao sopstvenu formu...

Ni malo penjanja uzbrdo? Blato i puna ratna oprema...

- Bilo je nekoliko teških dana kada smo zajedno s kadetima išli po terenu. Snimali smo na Pasuljanskim livadama, brdima oko Paraćina... To je prostor gde se vrše velike vežbe, gde kadeti polažu ispite. Tu su tenkovi, kamioni, avioni, helikopteri...

Tu ste beše ušli u tenk i rekli – dosta od mene?

- Jeste, a-ha-ha… Tu kod tih tenkova sam rekao - nije to za mene.

Ide zima, sigurno neki od vojničkih "suvenira" niste mogli da odbijete...

- Veoma su dobro opremljeni zimskim stvarima. Nekoliko puta su nas zaista spasili da se ne smrznemo. Naročito na pomenutim Pasuljanskim livadama. Bilo je hladno i pola ekipe je obuklo delove uniformi. Stiže još hladnije vreme, opet ćemo da milimo da nam nešto posude. Stvarno imaju dobre jakne koje baš greju. Na Pasuljanskim livadama kiša nije prestajala, vojničke čizme su nam bile spas.

Znači li to sa su kaskaderi imali pune ruke posla?

- Iz padobrana su, naravno, skakali pravi vojni padobranci. U svim tim stvarima, poput tenkova, bili su pravi oficiri, pravi kadeti nam igraju i statiraju. Sve ovo ne bi moglo ni da funkcioniše bez njih i njihove podrške. Kaskaderi su nam pomogli u scenama simulacije automobilske nesreće.

A vi ste izdržali da ne proverite koliko vam je laka ruka i ošto oko, malo da pucate iz toliko dostupnog i raspoloživog oružja?

- Jesam, imali smo scena u kojima se gađalo, ali mene lično oružje ne fascinira posebno. Ne zato što se plašim već zato što svaki put kada snimam film uvek u njemu ima oružja i ništa mi više nije novo. Jeste da je sad sve bilo dostupnije i da i da ga je bilo mnogo. Možda je i to bio razlog da me je manje privlačilo...

Bar vi ne možete da se požalite da vam pri snimanju manjkaju zanimljiva mesta i iskustva. Kako ono beše kada ste u filmu Četvrti čovek snimali i u, kako se kaže, profesionalnom svinjcu...

- ...u kojem je bilo nekoliko hiljada svinja. To je bilo strašno. Pamtim ga još. Ekstremnije nije moglo. Snimao sam i u kanalizaciji, ali te svinje su neprevaziđene. Šminkerka je donela neku mast koja se stavi ispod nozdrva da neutrališe smrad, koriste je i patolozi, ali ni to nam nije pomoglo. Toliko smo smrdeli da smo posle završetka snimanja, bez obzira na to što smo dobili odela da ih obučemo preko svojih, morali da bacimo svu deću. Nije joj bilo spasa.

Šta su vam rekli kada ste stigli kući?

- Sećam se samo naboranog nosa i pitanja: "Gde si bio, čoveče moj..." Strašno... Blato na vojnim poligonima je čisto i za ono...

Jeste li kao dete želeli da budete vojnik?

- Kada sam baš bio klinac i kada su me pitali šta ću da budem, sećam se da sam uvek odgovarao – direktor aerodroma.

Ajde direktor, ali zašto baš aerodroma?

- Ne sećam se konkretnog razloga zašto baš direktor aerodroma, valjda su mi se dopadali avioni. Ali nisam se mnogo ložio na vojsku.

Niste se igrali rata? Nemoguće.

- Jesmo, ali uglavnom Ratova zvezda. Tada, krajem 70-ih i početkom 80-ih, to je bilo izuzetno popularno. Moje društvo je bilo opsednuto time. Svako igranje je bilo vezano za svemir. Bio sam Han Solo, Dart Vejder... Kako je u naselju bilo dosta drveća, neprestano smo se penjali na njih, a jedno specijalno zvali smo Milenium falkon i ono je bilo naš svemirski brod.

Bar niste morali da se svađate ko će biti Nemac ili Indijanac...

- Ma bilo je i toga, ali više smo bili u fazonu naučne fantastike.

Da li vas je otac vodio na aero mitinge, parade?

- Nije to nešto bilo popularno kada sam ja bio klinac, ali sada sam, radeći seriju Vojna akedmija, sve to nadoknadio.

Kao filmofila, ratni filmovi su vas pored horora sigurno zanimali... Kako beše ono kada ste slučajno s ocem otišli da gledate horor?

- Kada me vodio da gledamo film o medi koji se zove Grizli, a ispostavilo se da je to neki odvratni horor u kojem mečka kolje tinejdžere. Istraumirali smo se obojica i rekao mi da neće više da me vodi u bioskop. Potom sam ga nagovorio da idemo da gledamo naučno-fantastičan film. Šta ću, pisalo je tako, a bio je to Osmi putnik. Opet smo se obojica oduzeli od straha.

Jeste li išli da gledate neke ratne, pucačke filmove?

- Bili smo na moru kada sam u bioskopu gledao Partizansku eskadrilu. Bilo je to u leto 1980. godine. Tek kasnije sam shvatio da su svi ratni filmovi koje sam kao klinac zavoleo bili filmovi reditelja Hajrudina Krvavca. Pored Eskadrile, tu su bili i Valter brani Sarajevo, Most, Diverzanti... Oni su više bili kaubojci nego komunistička politička propaganda... Voleo sam filmove koji su išli posle emisije Dozvolite da se obratimo, simpatična je bila serija Vojnici, igrao je u njoj, čini mi se, i Đorđe Balašević... Naravno, kao i svi klinci voleo sam pucačke filmove, odrastali smo uz Ramba... Voleo sam i kung-fu filmove.

Da li je slučajnost što ste radili seriju Košarkaši ili je ipak to sport koji više volite od fudbala?

- Volim je više od fudbala, ali nije baš to odlučilo da radim tu seriju, a-ha-ha…

Jeste li trenirali košarku?

- Odrastao sam preko puta Kuće cveća u Ulici Stevana Filipovića, blizu Partizanovog stadiona i košarka mi je bila sport za ispred zgrade. Nikada se nisam aktivno bavio sportom. Igrao sam doduše, istina kao klinac, stoni tenis i nisam čak ni bio loš u tome.

Onda je vama je bilo blizu da idete na utakmice...

- Jeste, ali imali smo i svoje privatne tribine odakle smo gledali i mnoge velike utakmice. Kada se popnete na vrh zadnje u nizu zgrade vidi se 80 odsto terena stadiona JNA. Tako smo kao klinci gledali utakmice. Jeste da ne vidimo jedan gol, ali nema veze, drugi gol, sredina terena i deo šesnaesterca se vidi...

O pa vi ste i karte mogli da naplaćujete?

- Nismo se setili, bar da tražimo pola cene jer se ne vide oba gola, a-ha-ha…

Ko su u to vreme bile vaše fudbalske i košarkaške zvezde?

- Zakačio sam generaciju Dalipagića, Kićanovića i Slavnića. Kada sam ja počeo da se interesujem za sport, naročito za košarku, oni su bili negde pri kraju karijere. U to vreme su bili izrazito popularni albumi sa samoleplivim sličicama fudbalera. Sećam se da sam marljivo skupljao sličice tokom Svetskog prvenstva u Španiji 1982. godine. Tada je, čini mi se, ipak bilo mnogo više ljudi koje je zaista zanimao sport i isključivo su zbog toga išli na utakmice.

Jeste li bili dobri u kockanju sa sličicama?

- Vidite, nisam bio loš. Ali nisam bio istrajan. Nijedan album nikada nisam popunio do kraja. Uvek sam stao tako što mi nedostaju, recimo, još dve sličice. Nije tada bilo, kao danas, kolektivne razmene, berze sličica kod terazijske česme.

Sad iza sebe imate horore, trilere, serije o sportu, vojsci, a odavno ste obećali vašim gledaocma da čete da radite neku melodramu. Ima li nade? Diplomski film o ljubavi nekrofila nećemo da računamo...

- U pravu ste, obećao sam. Biće...

Ima li nešto konkretnije od obećanja da će biti?

- Imam neke scenarije, tako da se nadam da će zaista da bude. Nažalost, u sistemu finansiranja filmova gde prolaze filmovi koji imaju političku i socijalnu konotaciju, uslovno rečeno, lakši žanrovi teže prolaze. A svakako bih voleo da snimim melodramu, i sigurno će je biti.

VOĐA NAVIJAČA NA VOJNOJ AKADEMIJI

Među likovima u seriji je i jedan bivši vođa navijača. Kako je scenarista Gordan Mihić odlučio da se on snađe na Vojnoj akademiji i uklopi u strogu disciplinu?

- Ideja scenarija je da se napravi presek mladih ljudi sa što različitijim pričama, životima i interesovanjima iz kojih dolaze na Akademiju. Jedan od junaka je baš imao burnu navijačku prošlost i, otkriću, baš je on jedan od junaka koji prolaze veliku tranziciju tokom školovanja. Biće tu svega interesantnog. Trudili smo se da imamo i neke junake koji na prvi pogled i ne pripadaju ovde ali se, kao što znamo, kroz školovanje i odrastanje mnogi ljudi menjaju. Mislim da se i taj junak, na kraju krajeva, vrlo dobro snašao.

SPILBERGOV KAČKET

Kao dečaku reditelju Zečeviću ostala je najupečatljivija slika velikog Stivena Spilberga s kačketom na glavi i, kako je rekao, moguće da je i to razlog što i on rado upražnjava taj nadasve korisni modni detalj. Malo se ipak zamislio, zbunio, kada smo ga upitali koliko bi mesta zauzeli, da se skupe na gomilu, svi kačketi od kojih se, bilo da je zima ili leto, ne odvaja. Jednu bar omanju sobu u stanu?

- Ooooo, mnogo... Možda i ne bi. Nisam ja imao valjda imao toliko kačketa? Negde 20 ili 30?

Samo ako pogledate novinske fotografije u poslednjih nekoliko godina bilo ih je mnogo više...

- Stvarno? Ajde da kažemo 30? Nije ih valjda bilo više? Moguće da jeste... Krenuo sam da ih nosim kada sam počeo da režiram.

Piše : Biljana Bošnjak

izvor :

Komentari
Vaš komentar

Top priče

15.04.2024.  |  Vesti

Srbija i Kenija jačaju privrednu saradnju - Povezivanje privrede i zapošljavanje radnika

Privredna komora Srbije (PKS) i Privredna komora Kenije (KNCCI) potpisaće Memorandum o saradnji u cilju snažnijeg povezivanja dve privrede u sektorima medicine i farmacije, poljoprivrede, građevinarstva, turizma, IKT-a i metalske industrije, kao i u sferi angažovanja kadrovskih kapaciteta iz Kenije na teritoriji Otvorenog Balkana, dogovoreno je na sastanku Marka Čadeža, predsednika PKS i Erika Rutoa, predsednika KNCCI. Čadež je na

Potpuna informacija je dostupna samo komercijalnim korisnicima-pretplatnicima i neophodno je da se ulogujete.

Zaboravili ste šifru? Kliknite OVDE

Za besplatno probno korišćenje, kliknite OVDE

Pratite na našem portalu vesti, tendere, grantove, pravnu regulativu i izveštaje.
Registracija na eKapiji vam omogućava pristup potpunim informacijama i dnevnom biltenu
Naš dnevni ekonomski bilten će stizati na vašu mejl adresu krajem svakog radnog dana. Bilteni su personalizovani prema interesovanjima svakog korisnika zasebno, uz konsultacije sa našim ekspertima.