NavMenu

Zoran Drakulić : Političari se plaše privrednika

Izvor: Politika Nedelja, 02.09.2007. 12:34
Komentari
Podeli

„Da nam je ekonomija jača, da u Srbiji posluje sto američkih i pedeset engleskih vrhunskih kompanija i svet bi imao više razumevanja za nas, pa bismo lakše rešavali i problem Kosmeta i druga politička pitanja. Ali pošto to nije tako, pošto mi stalno pretimo celom svetu i investitori su obazriviji: šta će biti sa njihovim ulaganjima ako ti ljuti ljudi zaista prekinu diplomatske odnose.”


I upravo u nedovoljnoj vladinoj posvećenosti onome od čega se živi – ekonomiji – i uz to velikom uplitanju politike u privredne tokove, Zoran Drakulić, jedan od najpoznatijih srpskih biznismena, predsednik „Ist pointa”, drugog srpskog izvoznika i „prve srpske multinacionalke”, sa sedištem na Kipru, vidi uzroke sporog oporavka srpske ekonomije. Očigledno i pod snažnim ličnim utiskom višemesečnih zbivanja oko neslavnog završenog prvog i protekle nedelje raspisanog drugog tendera za prodaju Rudarsko-topioničarskog basena Bor.

Drakulićeva, u prvom nadmetanju, drugoplasirana firma, potvrđuje, sprema se da trči i drugi krug. Sada sa startnih pozicija koje je letos ponudila vladi. Sa porukom ruskom „Bejzik elementu” da pripremi milijardu dolara ako misli da pobedi, ali i dubokim ubeđenjem da ga ovdašnja vlada od početka ne želi kao kupca.

Zašto? Da li je to cena Vašeg kratkotrajnog političkog angažmana završenog sukobom sa sadašnjim premijerom i DSS-om ili je posredi nešto drugo?

Ima svega. I toga, i materijalnih interesa nekih ljudi u regionu, i u poslednje vreme ruskog faktora koji se iz politike seli u ekonomiju. To potvrđuju i činjenice: prvo, data je šansa i tri puta produžavan rok rumunskoj kompaniji za koju je bilo jasno da ne može da ispuni ugovorne obaveze, zatim se odustalo od pregovora sa nama kao drugoplasiranim, iako je za to bilo zakonskih mogućnosti i, na kraju, uoči raspisivanja novog tendera, premijer, umesto sa svojom firmom, razgovara sa ruskom kompanijom.

Ali zašto toliki otpor?

Suština je da RTB sa firmama koje se na njega naslanjaju može da proizvodi 2,5 milijardi dolara, da postane lokomotiva razvoja srpske privrede, a da onaj ko ga kupi postaje jedan od ključnih igrača na srpskom tržištu i najveći izvoznik, što donosi i snažan politički uticaj u inače osetljivom regionu. I umesto da daju Bor domaćoj kompaniji koja ima strateški interes da tu ostane i da razvija domaću ekonomiju, oni su skloniji svim drugim varijantama. Slovenci, recimo, to nikada ne bi učinili. Njihova štampa jasno stavlja do znanja da bi tender tamo dobio „Ist point” pa da mu je ponuda i lošija. Ovako, pitanje je šta će biti sa Borom dok se tender ne završi, da li će da stane već za mesec dana.

To može da se desi? Da li to najavljujete da više nećete da finansirate Bor?

Mi smo to radili šest godina. Sad ćemo da sačekamo. Država je rekla da ona to na sebe preuzima, pa neka to i uradi.

Dok se klupko oko Bora zapetljavalo, prošli ste tamo gde Rusi i Ukrajinci nisu mogli. Obojenim metalima i žitaricama dodali ste i brodove. Kupili ste austrijsku kompaniju DDSG i kandidovali se za domaći JRB?

U kompaniju, koju kontrolišemo od polovine januara, ušli smo pre dva i po meseca i već imamo 35 odsto veći promet. Tih 250 barži bi trebalo da ove godine prevezu 3,3 miliona tona robe za Austrijance, Amerikance... Biće to vrhunska kompanija. Poređenja radi, JRB sa 190 barži preveze milion tona.

A JRB?

Ponudili smo 15 do 20 odsto više nego što stvarno vredi. Ostaje da vidimo ponude ostala četiri kandidata.

A kakvi su planovi?

Dugoročni. Uz velika ulaganja, u startu 15 miliona evra, u osposobljavanje starih barži za prevoz, posebno tečnih tereta, na evropskim plovnim putevima i kupovinu brodova za njihovu vuču. JRB ima i zgradu od 6,5 hiljada kvadrata, koju ćemo izdati ili prodati, mada smo više voleli da je prodavana samo flota. A rečni transport je najjeftiniji i ima sve veću perspektivu, posebno između dve ogromne luke, Roterdama i Konstance, i uz razvoj kontejnerskog transporta.

Mnogi kažu da je bolje graditi novu fabriku, nego kupovati firme kroz privatizaciju sa svim problemima. Vi ste radili upravo obrnuto. Buduća članica Vaše grupe gotovo izvesno biće „Novkabel”.

Mi imamo dobra iskustva. Kupovali smo stare fabrike u Rusiji, Kazahstanu, Ukrajini, vraćali u život, prodavali, kupovali drugo. Zaječarsku fabriku kablova niko nije hteo da pogleda. Kupili smo je u ono vreme za 500.000 dolara, uložili još 7-8 miliona, odlično je prodali, da bismo sada ušli u „Novkabel” sa četiri puta većim kapacitetima: da umesto sadašnjih 8.000 proizvodimo 50.000 tona kablova. Po današnjim cenama to je dvesta i nešto miliona dolara, od čega 60 odsto za izvoz. Naravno, morali smo da otkupimo i veći deo potraživanja firme sa 67 miliona evra duga.

Mada ste se prošle godine kajali zbog velikih ulaganja u zemlji u kojoj tranzicija ide sporije nego što ste očekivali, nastavili ste sa investicijama?

Tvrdim da je i privatizacija i sve ostalo moglo da bude mnogo efikasnije, ali i da 75 odsto te naše stare privrede može da radi. To smo i dokazali. Danas je Sevojno, pred kojim bismo pre tri godine zatvorili oči i u koje smo uložili oko 23 miliona evra, čista fabrika sa novim mašinama, koja proizvodi umesto 25, čak 400 miliona dolara. „Klasova” nova pekara od oko 20 miliona evra biće najsavremenija u Evropi. Kad smo ušli u BPI, hleb se proizvodio na sedam mesta. Sledeći dan zatvorili smo pet, prepolovili broj zaposlenih i podigli proizvodnju za 10 odsto. Danas je to profitabilna fabrika.

Da li, ipak, privreda danas lakše diše? Ne samo na škrge, kako rekoste.

Ima pomaka, ali nešto što biste mogli da uradite za tri meseca i dalje radite za dve i po godine.

Ukazivali ste mnogo puta na probleme sa kreditiranjem, kamatama, kursom? Da li se nešto promenilo?

Toliko smo o tome pričali i toliko ništa nije urađeno da imam utisak da nemate kome da pričate. Mi 90 odsto naših kreditnih linija povlačimo iz inostranstva. Cela privreda se tako kreditira, jer je NBS zažmurila i dozvoljava bankama da kreditiraju spolja, bez obavezne rezerve.

Izvoznike i dalje žulja kurs?

Opet ćemo imati isti slučaj – naša inflacija mora da završi godinu na 7,5 odsto, a evro ispod 79 dinara. Šta je srpska ekonomija tako dobro napravila da je dinar tako jak? To ubija i izvoznike i plate radnicima, dok javni sektor svoje zarade podiže za 20-30 odsto.

Ali statistika kaže da izvoz raste?

Nije tačno. To je posledica rasta cena, recimo čelika, bakra, žitarica, onoga što se najviše izvozi na svetsku pijacu, a ne rasta fizičkog obima izvoza.

Ministar ekonomije tvrdi da spoljnotrgovinski deficit nije naš najveći problem?

Nije dok ima ima doznaka iz inostranstva. A šta da nema toga i ulaganja? Šta će se desiti kad počnemo da otplaćujemo dugove?

A da ste Vi tamo u Nemanjinoj 11?

Okrenuo bih se više ekonomiji, išao bih hrabrije u razvoj infrastrukture. Ako hoćete da razvijate ekonomiju, da dođu strane kompanije, morate da imate razvijenu infrastrukturu. Pogledajte Hrvatsku, Mađarsku...

Kako biste utrošili novac iz NIP-a?

Sigurno bih gradio deo puta od Subotice do Beograda i to za šest meseci, a ne za tri godine. I ulagao u železnicu. Pre neki dan umalo da nam stane fabrika jer je bakar, koji smo uvezli iz Bugarske, osam dana putovao od Niša do Zaječara. Pokvarila se jedina manevarska lokomotiva koju imaju. Kao da je problem kupiti 20 polovnih lokomotiva. Šminkamo grad, gradimo lokalne puteve, a ne sređujemo mostove. Beograd je u kolapsu.

To su veliki projekti, kako obezbediti novac? Da li su rešenje koncesije?

Što da ne? Za one investicije koje možemo da vratimo do deset godina, nije problem ni zadužiti se.

Aktuelna koncesija krenula je neslavno, kad je reč o uplivu javnosti u veliki posao?

Ne može nijedna država da potpiše ugovor sa nekim a da joj taj neko zabrani da ga objavi. Nije to tajni posao.

Član ste kluba „Privrednik”, koji je inicirao donošenje Strategije privrednog razvoja. Šta je po Vama razvojna šansa Srbije?

Sve pomalo. Prvo treba da rešimo pitanje infrastrukture, a onda šanse imamo i u turizmu i u poljoprivredi, ne samo u primarnoj, već i preradi, da izvozimo više finalnih proizvoda... Ne bih se nikad skoncentrisao samo na jedan sektor.

Da danas počinjete ponovo, čime biste se bavili?

Politikom, sigurno ne. Proizvodnjom, svakako. Kad god odem u neku fabriku pola dana provedem u proizvodnji i bar tri dana u nedelji sam u nekoj od naših fabrika. Mislim da smo doneli pravu odluku kad smo se od čiste trgovačke firme preorijentisali na ulaganja u proizvodnju, logistiku i transport.

Politiku ste napustili trajno ili privremeno? Da li biste ste, ipak, vratili i pod kojim uslovima?

Mene to u ovom trenutku uopšte ne interesuje i bavim se velikim projektima svoje firme. Mislim da je to i za mene i za srpsku ekonomiju bolje. Uostalom srpski političari su sujetni i ne vole da se poslovni ljudi bave politikom. To me podseća na ovo što se desilo Hodorkovskom u Rusiji. I naši političari se plaše privrednika. Merkelova tih problema nema. Da sedne sa direktorom „Simensa”, da ga vodi u Kinu, da lobira za poslove svojih firmi. Neki čak pitaju: „Što se vi privrednici mešate oko izbora predsednika Privredne komore?” Oni smatraju da je to njihovo.

Ima li šanse da na čelo Komore ovoga puta zaista dođe privrednik?

Mislim da nema. Oni će sve da učine da se ujedine, da postignu konsenzus, da to ne bude čovek koga hoće privrednici.

Ranije ste pominjani kao kandidat za premijera. Da li biste to prihvatili?

Ako bi za tri četiri godine Srbija još bila u ekonomskim problemima, ako ne bi dovoljno brzo išlo nabolje, možda bih i prihvatio. Ali, samo jedan mandat.

-----------------------------------------------------------

O hlebu i struji

Nema Zoran Drakulić samo reči kritike za vladu, ima i pohvala: „Dobro je”, kaže, „što je odloženo poskupljenje struje, jer ako se borimo protiv inflacije, onda i država, mora da se odrekne nečega”.

„Uostalom, zašto bi radnik u EPS-u imao platu 60.000, a naš u Sevojnu 30.000 dinara?”

I dogovor oko cene hleba smatra korektnim:

„Nismo dozvolili da trgovačka marža za tu vrsta hleba ostane na zatečenom nivou. Zašto bi trgovci zarađivali više nego mi kad im potrošač hleb plati odmah, a oni nama posle 60 dana?”

-----------------------------------------------------------

Bogat sam koliko mi treba

Iako mu biznis iz godine u godinu napreduje, iako „Ist point” ostvaruje godišnji promet od 550 miliona dolara i zapošljava 3.600 radnika u osam zemalja, Zorana Drakulića obično nema na listama najbogatijih u Srbiji.

„Bogat sam onoliko koliko mi treba. Nemam problem da zadovoljim neke svoje potrebe, ali i nemam potrebe da imam svoj avion ili jahtu. Utoliko pre što nemam vremena koje bih provodio na toj jahti. A za ono što mene interesuje imam dovoljno para.”

napomena : tekst u potpunosti preuzet iz lista POLITIKA od 02.09.2007

Komentari
Vaš komentar

Top priče

27.03.2024.  |  Industrija, Saobraćaj, Finansije

Grad ustupa privatnicima više od 30 zemunskih i palilulskih autobuskih linija - Spreman nacrt JPP na deset godina, posao težak pola milijarde evra

Gradske linije na potezima 100 i 700, kao i još nekoliko linija koje prelaze preko Novog Beograda i Zemuna, definitivno će biti ustupljene privatnim prevoznicima. Danas se održava hitna telefonska sednica Privremenog organa grada, na kojoj je od 100 tačaka, najvažnija upravo ona koja se tiče Odluke o usvajanju predloga projekta javno-privatnog partnerstva u obavljanju javnog prevoza na pomenutim linijama. Nacrtom ove odluke predviđeno je

Potpuna informacija je dostupna samo komercijalnim korisnicima-pretplatnicima i neophodno je da se ulogujete.

Zaboravili ste šifru? Kliknite OVDE

Za besplatno probno korišćenje, kliknite OVDE

Pratite na našem portalu vesti, tendere, grantove, pravnu regulativu i izveštaje.
Registracija na eKapiji vam omogućava pristup potpunim informacijama i dnevnom biltenu
Naš dnevni ekonomski bilten će stizati na vašu mejl adresu krajem svakog radnog dana. Bilteni su personalizovani prema interesovanjima svakog korisnika zasebno, uz konsultacije sa našim ekspertima.