NavMenu

Darko Bajić, režiser Rekonstrukcija fenomena

Izvor: Mozzart sport Petak, 06.05.2011. 15:52
Komentari
Podeli

(Foto: mozzart sport)

Kada nesvakidašnji poduhvat nađe utemeljenje u nesvakidašnjoj pojavi, finalni proizvod može da bude nekom po volji, a nekome ne, ali je svakako – nesvakidašnji. U to će se uveriti publika na projekcijama filma "O' Gringo" i poštovaoci fudbalskih radova Dejana Petkovića, kao i oni kojima su bliskiji rediteljski driblinzi Darka Bajića.

Autor ideje po kojoj se fudbal iznova izmešta u umetnost, a umetnost u potrebu da se slavi igra, za čitaoce MOZZART Sporta govori o tome kako je nastao film o Rambu i o fenomenima s kojima se sretao putujući po zemlji petostrukih prvaka sveta u fudbalu

Pored toga što želeo da ovekoveči životopis sjajnog fudbalera, reditelj Darko Bajić filmom "O’ Gringo", o fudbalskim i nefudbalskim uspesima Dejana Petkovića u Brazilu, izvršiće svojevrsnu misiju: pokazaće našim gledaocima i gledaocima u svetu kako je igrao i zbog čega je Rambo postao fudbalska legenda u zemlji petostrukih prvaka sveta.

To mu je, kaže, i bio cilj. Zato je u filmu koristio arhivske materijale, od Rambovog starta u Radničkom iz Niša, zatim igre u Crvenoj Zvezdi i Realu, preko njegovog odlaska u Rio i prvih utakmica u Vitoriji iz Salvadora, gde je veoma brzo postao miljenik publike, a potom je osvojio navijače Flamenga, Vasko da Game, Fluminenzea, Gojasa, Santosa, Atletiko Mineira...

U filmu je rekonstruisana utakmica Flamengo – Vasko de Gama iz 2001. Godine, kada je Petković u 88. minuta dao gol iz slobodnog udarca koji je Flamengu doneo šampionsku titulu. Za taj neodbranjivi šut legendarni brazilski fudbaler Ziko izjavio je da je jedan od najlepših golova koje je on, koji je u karijeri postigao preko 300 golova, video u životu. Tog trenutka je Dejan Petković postao legenda, rame uz rame sa Zikom. Vratićemo, međutim, priču onome što je predhodilo snimanju.

Kako je došlo do toga da radite film "O’ Gringo"?

- Prvi put sam bio u Brazilu 1988. godine, sa suprugom sam otišao na festival u Riju i dobio Gran pri za film "Zaboravljeni". Otad sam se vezao za Brazil, odem kad god me pozovu. Te 2001. godine bio sam na festivalu u Sao Paulu s filmom "Rat uživo". Jedan od ljudi koji tamo živi, a ima dosta Srba, rekao mi je kako ga je oduševio film. Veli, za nagradu hoće da me vozi uz obalu Brazila do Rio de Ženeira. Javio mu se Deki Petković, koji je hteo da dođe na premijeru, ali projekcija je bila u nedelju i nije mogao zbog utakmice. Tako smo zajedno otišli do Dejana. Tada sam polako počeo da shvatam šta Dejan Petković znači u Brazilu. Bio sam i na nekoliko njegovih utakmica.

Pa šta ste to videli?

- Recimo, kako ga sačekuju na ulici i u restoranu, kako mu se približavaju i na koji način s njim komuniciraju.

Šta vam je bilo najfascinantnije?

- Sedimo u restoranu, nedelja je, ručamo… Odjednom počinju ljudi da prilaze. Malo-pomalo, svi iz ogromnog restorana prilaze našem stolu. Deca traže da im se potpiše na rame, na košulju, majicu, gde god stigne. Svuda. Pokušao sam posle to da rekonstruišem u filmu. Zamolio sam Dejana da prođemo kroz centar Rija, a on kaže: "Ti nisi normalan, neću moći da izađem živ odatle". Odgovorio sam mu: "Ma daj - idemo da slikamo".

I, kako je prošlo?

- Stvarno onako kako je rekao. Da se nije umešala brazilska policija i da ga nije spasila, ko zna šta bi bilo s njim. Strašno. Za tili čas se oko njega stvorilo hiljadu ljudi. Svi su tražili autograme. A onda sam počeo da razmišljam: "Čekaj, mora da ga vole zato što je genijalan igrač i što pamte neke njegove poteze". On je polako počeo da mi priča o tome, a ja sam takođe polako, nekih osam-devet godina, insistirao da snimam film o njemu. Bilo je 'ajd ove godine, 'ajd one godine... Govorio mi je: "Čekaj, čekaj..." Devete godine odlučio je, i imao je pravo: "Sad je vreme da se snima film".

Zašto je odbijao snimanje?

- Smatrao je da to nije potrebno. On je skroman momak i, sa druge strane, čovek koji ima svoj ponos, integritet. Kaže: "Šta sad da se ja hvalim". Rekoh mu: "Nije to hvaljenje, ti imaš pored sebe reditelja koji je video dobru ideju za film. Hoćeš li da mi pomogneš i da glumiš u ovom filmu ili nećeš, a pusti to da li ti to zaslužuješ ili ne. To će pokazati sam film".

Početak snimanja bio je 2009. godine, jel tako?

- U tom trenutku Flamengo je bio na 16. mestu, a ostalo je 14 utakmica do kraja. Rambo je igrao u 12, na dve je bio povređen. Ni u jednoj u kojoj je igrao nisu izgubili. Flamengo je sa 16. mesta na kraju osvojio titulu, snimili smo finale i šest-sedam prethodnih utakmica. Te godine Dejan je proglašen za počasnog građanina Brazila, pa smo i to snimali, kao i na koji način je ostavio otisak stopala ispred Marakane.

Kako je izgledala ceremonija?

- Fantastično. Globo televizija je direktno prenosila, što se dogodilo prvi put kada je u pitanju neki događaj vezan za sport. Oni to ne rade, pravilo je da prenos ide nekoliko minuta odloženo. Priznajem da sam se osećao jako ponosnim zato što je jedan Srbin ostavio otiske svojih stopala pored Garinča, Pelea, Zika, Kafua, Kake, Ronalda, Ronaldinja...

Jesu li vašu filmsku ekipu fino primili u klubu?

- Brazilci su vrlo slični nama. U dezorganizaciji je to bilo fantastično, dobro smo jedni druge razumeli. Zaista su nam dali sve na raspolaganje, od Marakane do snimanja utakmica i svega ostalog.

Kog slavnog fudbalera ste prvo upoznali?

- Zika, on je i danas izuzetno popularan. Kada smo snimali scenu u kojoj su on i Petković, nagrnuli su navijači i tražili autograme od obojice.

(Foto: mozzart sport)

Da li vam je sam Petković pričao kako je došlo do toga da ostane da igra u Brazilu ili je to otkrio Teo Fonseka, tadašnji sportski direktor Vitorije?

- Petković je imao svoju verziju priče. On je hteo da ode iz Reala jer je imao problem s tadašnjim trenerom Kapelom. Nikako ga nije stavljao u prvi tim iako je u pripremi za sezonu dao osam-devet golova. U tom trenutku dobio je ponudu od dva kluba, jednog evropskog i jednog brazilskog. U utakmici koju su igrali Vitorija i Real, čelnici Vitorije su ga videli i počeli s njim pregovore. On im je obećao da će preći kod njih, kasnije je otišao u Brazil jer nije hteo da prekrši obećanje.

A kako glasi Fonsekova verzija?

- On ima duhovitu priču. Navodno, došao je do Madrida i rekao Rambu: "Bilo bi dobro da odemo do Brazila, da napravimo jednu probnu utakmicu, pa se vraćaš. Da vidiš kako to izgleda, a i da oni tebe vide. Ja im pričam, videli su snimke, ali bolje da te vide uživo". Rambo je pristao da ode na tu jednu probnu utakmicu i da se potom vrati u Madrid.

Šta je bilo kada su stigli u Brazil?

- Fonseka je nastavio po svom. Rekao mu je kako potom imaju neku važnu utakmicu, pa bi bilo dobro da i na njoj ostane da ga vide. Tako je išla druga, treća... Hoću da se vratim nazad, vikao je Deki, a Fonseka je stalno nešto izmišljao. Jedna od izmišljotina bila je kako su svi aerodromi zatvoreni jer je papa u Brazilu, te da ne može da potpiše ugovor pošto ne rade advokati... Nije Petković naseo na tu priču, ali ga je ovaj stalno navlačio.

Šta sada, posle toliko godina, Fonseka kaže na to?

- Rekao mi je kako je video da se Dekiju svidela cela atmosfera, pa je shvatio da će on ko bela lala ostati u Brazilu. Pre treće utakmice, sa Sao Paolom, Rambo je bio odlučan. "Ja hoću kartu za nazad", kukao je, a Fonseka će njemu da je bolje da odigra samo tu utakmicu, pa će zajedno u Madrid iz Sao Paola.

I vrati li se ikad u Madrid?

- Jeste, posle te treće utakmice. Tamo ga je čekala porodica. Rekao im je: "Pakujemo se". Njegova supruga mi je pričala kako je s njim stalno tako u životu bilo, samo dođe i kaže: "Pakujte sve".

Šale li se još na račun Ramba i pape?

- Ne, to smo sad mi iščačkali na snimanju. Teo Fonseka i Dejan su veliki prijatelji. Fonseka je rođen na ostrvu Moro de Sao Paolo, blizu Salvadora, gde je napravio kompleks apartmana. Dejan je tu kupio kuću, a Fonseka mu je napravio bazen u obliku slova "P", jer ga zovu Peći. Fonseka je i jedan od glavnih glumaca u filmu "O’ Gringo".

Jeste li upoznali nekog od skorašnjih reprezentativaca Brazila?

- Adrijano je takođe jedan od učesnika u filmu. Zanimljiv je i kontroverzan, navijači u Brazilu ga obožavaju, ali ga ne vole oni iz fudbalskih foruma jer ume da bude jako neozbiljan. On i dan danas, iako je izuzetno bogat, najveći deo vremena provodi u faveli, gde se rodio i gde mu živi majka. Žulio Cezar takođe ima malu rolu u filmu.

Da li vam je neko od Rambovih prijatelja ispričao kakvu zanimljivu anegdotu o Rambu?

- Dejan se čuva svega toga. S druge stane je izuzetno komunikativan i ima veliki broj prijatelja. Išao sam s njim i na otvaranje restorana njegovog prijatelja, nekih 100 kilometara od Rija, kao i na otvaranje njegovog fan kluba. Čudio sam se kako može sve to - slikao se bar 300 puta i potpisao na oko 200 dresova, a stalno imao osmeh na licu.

Izgovaraju li posle toliko godina Brazilci prezime Petković?

- I to ima u filmu. Muče se. Nadimak Peć dobio je u Vitoriji, u prvom susretu s navijačima. Dao je gol, oni su pokušavali da kažu Petković, pa je to ispalo svakako, samo ne onako kako treba. Onda su shvatili da mora da skrate na Peć. Nadimak mu je u stvari Pet, tako ga zovu u Sao Paolu, a u Riju, gde sve umekšavaju, to ispada Peć i Peći.

Da li se Rambova supruga žalila što je sve spakovala za jedan dan?

- Nije. Postoji priča kako je on nju zaprosio kada je došao u Real Madrid. To je ljubav iz školskih dana, a ostala je do danas. Imaju dve preslatke ćerke Anu i Ines. Možda i jedna od najlepših slika koju sam video je kada on, posle svih treninga dođe uveče i pridržava Ani note dok svira gitaru. Uspeo je da stvori svoj krug, koji mu je obezbedio da bude dobar fudbaler.

A vi ste uspeli da se brazilska Globo televizija zainteresuje za Srbiju…

- Ako oni koji se time bave shvate da je Rambo pravi predstavnik Srbije u Brazilu, biće saradnje. Mislim da je to već shvatio ministar inostranih poslova. Vuk Jeremić se već dogovarao se da se napravi veza između privrednih komora Brazila i Srbije, a ovih dana i ide u Brazil.

Dogovarali ste brazilsku premijeru filma na Marakani. Šta je s tim?

- Marakana se zatvorila, rekonstruiše je za Svetsko prvenstvo. Zadnje snimke, kako je dosad izgledala, imamo u filmu. Dogovorili smo premijeru 26. maja na jednom festivalu, a potom sledi Rambova oproštajna utakmica, na kojoj planiramo projekciju.

Da li se neko iz FSS interesovao za film, neko od onih koji Ramba nisu pozivali u reprezentaciju?

- Ne bih ja sadašnji Savez mešao s nečim što je bilo u prošlosti. Na kraju, Savez je Savez, a treneri su treneri. Selektori imaju isključivo pravo da biraju fudbalere. A kada Deki dođe, ako bude želeo da priča zbog čega on misli da nije igrao za reprezentaciju, neka vam ispriča.

Jeste li pratili Petkovića dok je igrao u Zvezdi? Da li vam neki njegov gol ostalo u sećanju?

- Ja sam od rođenja Dorćolac – Partizanovac, pa nisam gledao Zvezdine utakmice. Osim kada su igrali sa nama.

Čekajte, pa zar se snimanje filma o Rambu, legendi Crvene zvezde, ne kosi s vašim principima?

- Pa kosi se, ali šta ću. Jedan kolega mi je rekao: "Slušaj, Bajiću, ti si postigao veliki uspeh". Pitam ga zašto, a on kaže: "Ti radiš film o zvezdašu, što znači da nijedan reditelj zvezdaš nije tako dobar kao ti, pa zato to radiš. A bogami, i od partizanovaca mora da si najbolji kada su tebe pozvali". Dobro, šalim se, ali uvek sam se oduševljavao i pobedama Crvene zvezde i Partizana, a kada igraju jedni protiv drugih, uvek sam navijao za Partizan.

Mislite li da će da vam to oproste vaši drugari Partizanovci?

- Ne znam. Mada, već su me prozivali, u stilu "koji si ti partizanovac?!". Rekoh im: "Sutra ću da snimam o Moci Vukotiću, mom omiljenom fudbaleru Partizana". Nije to u pitanju, meni je cela stvar bila zanimljiva pošto se dešava u Brazilu, samim tim je i ekskluzivna i egzotična, a osim toga, biti najbolji fudbaler u zemlji gde se igra najbolji fudbal na svetu je odlična tema.

Jeste li i sami nekada trenirali fudbal?

- Ne, zakleti sam košarkaš. Sve je, kako vidite, protiv mojih načela, a-ha-ha. Trenirao sam košarku, i danas sa ortacima imam zakupljene termine za basket. Pored košarke, trenirao sam jedno vreme i vaterpolo.

Gde, u Partizanu?

- Naravno.

A jeste li košarku igrali kod mame, direktorke gimnazije, u školskom dvorištu?

- Ne samo tamo. U mom tadašnjem dvorištu u Tadeuša Košćuškog 60, bio je koš. Majka je morala stalno da me zove u kuću. Krenemo od ranog jutra da igramo košarku, oko šest, a ona zapreti: "Aman, sine, dođi više". To je bila dečačka igra, u kojoj započne strast da nešto zavolite i tome se posvetite. Odatle je krenula strast i za filmom...

Umetničku crtu ste nasledili od oca, slikara Miloša Bajića. Da li je on bio taj koji je uticao da se okrenete ka umetnosti?

- Moj Miloš, profesor Likovne akademije, bio je pravi otac familije i čovek koji je znao da odškrine vrata umetnosti na pravi način. Po principu - tu su vrata otvorena, pa ti ako hoćeš uđi, ako nećeš, ne moraš.

Da li ste pokušavali da slikate?

- Pokušavao sam, pitao ga: "Ćale, је l’ znam ja da slikam?" Kaže mi: "Ne znam, probaj". Da mi on neku vežbu za početnike. Nacrtao sam to, pokazao i pitao ga za mišljenje. Rekao mi je: "Bogami, sve je dobro. Ako hoćeš time da se baviš - možeš, ako nećeš - ne moraš".

Pa kako odoste u film?

- Presudno je uticalo to što je moj otac bio u Mathauzenu. Moj prvi dokumentarni film, za koga sam dobio neke amaterske nagrade, bio je upravo film o Mathauzenu. Otac je, dok je bio u logoru, tajno crtao na papiru i zakopavao crteže u zemlju kod protivpožarnog aparata.

Šta je bilo s tim crtežima?

- Kada su logor oslobodili, oni su predstavljali važno svedočanstavo o svemu što se tamo dešavalo.

Kao apstraktni slikar u doba socrealizma, vaš otac je dosta izazivao pažnju vlasti, a vas su napali posle emitovanja sada već kultne serije "Sivi dom". Vidite li u tome neku vezu?

- Tito je o apstraktnoj umetnosti pričao kao o umetnosti koja je došla sa Zapada i koja pokušava da rasturi planirani put socrealizma u umetnosti, a ja sam doživeo 30 godina kasnije istu situaciju kao moj otac. Bio sam kritikovan što se bavim nečim što je uveženo sa Zapada, da se to ne dešava u Srbiji i da su fenomeni o tim delikventi i tim domovima uveženi iz Amerike. Čak su govorili da sam ja kriv Što se posle emitovanja serije udvostručila delikvencija. Duško Petričić je napravio karikaturu, mislim da je izašla u Politici - na televiziji je serija "Sivi dom", a ćale grdi sina i kaže: "Slušaj, ako ne budeš dobar, zvaću reditelja Darka Bajića".

Pa, ima u tome istine.U mnogim porodicama pretilo se deci rečenicom:"Poslaćemo te u Sivi dom".

- Pokušali smo da pričamo o temi o kojoj se nije pričalo, a s druge strane smo tehničkim nivoom pokušali da dođemo do nečega što je tada na televizijskom programu bilo gotovo nemoguće. Naravno, pomogla nam je i Donka Špiček, urednica dečjeg programa, sjajan tekst Gordana Mihića i takođe sjajna garnitura glumaca koju sam dugo birao...

Tom serijom ste na neki način iznedrili čitavu generaciju sada vodećih srpskih glumaca...

- To je ono što su televizijske serije tada imale kao zadatak. "Sivi dom", kasnije i "Zaboravljeni", izbacili su četiri generacije glumaca koji su potom demonstrirali svoj veliki talenat.

(Foto: mozzart sport)

BRAZILCI SE ČUDOM ČUDE

Kakvu harizmu ima Dejan Petković kada je toliko oduševio Brazilce?

- Njegovu harizmu treba da stavimo u drugi plan. Prvo, on je zaista vanserijski igrač. Jedan od trenera, Mario Zagalo, četvorostruki osvajač svetskog šampionata u fudbalu (po dva puta kao igrač i kao trener), izjavio je da se da je Petković po svemu što radi i kako igra apsolutno brazilski igrač. Kaže, da je Brazilac, bio bi u svakoj reprezentaciji Brazila. Zato se i čudi kako je moguće da nije igrao u reprezentaciji Srbije, jer bi ga svaki trener poželeo.

Da li je postojala mogućnost da Rambo zaigra u reprezentaciji Brazila?

- Nudili su mu u jednom trenutku, ali on je jednostavno želeo da ostane Srbin. Nije hteo da uzme državljanstvo Brazila, nadajući se da će u jednom trenutku doći red i na njega da igra u reprezentaciji Srbije.

APLAUZ ZA JUGOSLAVIJU

Koliko Brazilci znaju o Srbiji?

- Znaju dosta, istina, preko Petkovića, a oni stariji o Srbiji znaju preko Rajka Mitića. Sećam se da sam, kada sam bio na festivalu 1988. godine, gledao utakmicu finala kupa. Čini mi se Sao Paolo - Flamengo. U jednom trenutku su objavili da je Jugoslavija pobedila Francusku u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo. Na stadionu je bilo oduševljenje, takav je aplauz bio...

izvor :

Komentari
Vaš komentar

Top priče

27.03.2024.  |  Građevina, Zdravstvo

Izvođači za gradnju Tiršove 2 tražiće se u konkurentnom postupku sa pregovaranjem - Država objavila novi tender, cena ostala ista

Ministarstvo za javna ulaganja objavilo je novi tender za izgradnju Univerzitetske dečje klinike Tiršova 2, a ovoga puta, umesto u otvorenom postupku, izvođači će se tražiti u konkurentnom postupku sa pregovaranjem. Cena tendera nije izmenjena u odnosu na prošli put, te i dalje iznosi 11,2 milijarde dinara (oko 95 mil EUR) bez PDV-a, a detaljnije o tenderu pogledajte OVDE. Podsetimo, cena je upravo i bila razlog poništavanja prethodnog

Potpuna informacija je dostupna samo komercijalnim korisnicima-pretplatnicima i neophodno je da se ulogujete.

Zaboravili ste šifru? Kliknite OVDE

Za besplatno probno korišćenje, kliknite OVDE

Pratite na našem portalu vesti, tendere, grantove, pravnu regulativu i izveštaje.
Registracija na eKapiji vam omogućava pristup potpunim informacijama i dnevnom biltenu
Naš dnevni ekonomski bilten će stizati na vašu mejl adresu krajem svakog radnog dana. Bilteni su personalizovani prema interesovanjima svakog korisnika zasebno, uz konsultacije sa našim ekspertima.