U knjizi "Mere grada", autroki Zlate Vuksanović-Macura i Angeline Banković iz 2018. godine, navodi se da je rođen u Jelisavetgradu (tadašnja carska Rusija, danas grad Kropivnicki u Ukrajini). Diplomirao je kao građevinski inženjer u Kijevu, a boravio je i u Engleskoj, Francuskoj i Nemačkoj.
Sa porodicom je kao izbeglica iz Rusije došao u Beograd 1920. godine i najpre radio kao šef Saobraćajnog odeljenja pri Katastarskom odseku Opštine grada Beograda. Septembra 1922. započeo je njegov angažman na izradi Generalnog plana Beograda, a tokom dve međuratne decenije, kako pišu autorke, uradio je niz urbanističkih planova Beograda.
Najznaćajniji među njima su plan Čukaričke kolonije (1929), regulacioni plan za jugoistočno područje Beograda (1930), kao i Skica i Generalni plan Beograda (1937-1939), koje je izradio sa arhitektom Danicom Tomić-Milosavljević, a čije je usvajanje osujetio početak Drugog svetkog rata.
Georgij Kovaljevski, posrbljenog imena Đorđe, autor je i prvih planova grada na levoj obali Save, na mestu današnjeg Novog Beograda, što je posebno detaljno razmatrao istoričar Goran Antonić, a opisano je i u knjizi "Tajna Novog Beograda".
Do dolaska ruskih arhitekata-izbeglica posle Oktobarske revolucije, arhitektura u Srbiji nije bila naročito bogata, a urbanizam je bio sasvim nerazvijena disciplina. Znanje Kovaljevskog, koji je u Kijevu radio u Odeljenju za generalni plan, bilo je od neprocenjivog značaja za gradsku administraciju.
Kako navode autorke knjige "Mere grada" u biografiji Kovaljevskog, njegovo poslednje poznato urbanističko delo je Generalni plan Zemuna (1941-1943).
Kovaljevski je ostao u Beogradu do 1944. godine, kada se preselio najpre u Minhen, a potom u SAD, gde je 1957. i umro.