Asim Kurjak, ginekolog i perinatolog - Prosječnost nije za znanstvene lidere

Bojim se da ćete reći da sam neskroman, ali sam vrlo ponosan na sebe. Sve što sam postigao, postigao sam sam. Malo je onih koji su mi pomagali, ali je puno onih koji su me kočili. Međutim, naučio sam, poslije i prenio na mlađe, da se za kreativan um uopće ne treba brinuti, on nikada neće biti uništen - on će se nametnuti, kaže na početku razgovora za eKapiju svjetski poznat i priznat specijalista ginekologije i perinatologije akademik prof. dr Asim Kurjak.

Kreativnost njegovog uma, kaže, potvrđuje upravo konstantni rad. Pojašnjava nam da je sa svojim timom upravo završio međunarodna testiranja novog testa koji u materici majke otkriva moždanu paralizu zbog koje djeca ostaju invalidi do kraja života, a 90% uzroka je upravo u materici.

- Moj tim i ja stvorili smo test koga je stroga međunarodna znanstvena zajednica nazvala po meni KANET - Kurjak Antenatal Neurobehavioral Test. Bolest je neizlječiva, a ne znamo ni uspješne metode rehabilitacije i habilitacije. Trenutno tragamo za načinom kako liječiti tako teško oštećeni mozak u maternici. Ako to uspijemo, onda možemo očekivati najviše nagrade za znanost.

Mnoga su priznanja za njegov rad - član je sedam svjetskih akademija, ima čak 13 počasnih doktorata. Svjetski je stručnjak iz oblasti ultrazvučne dijagnostike, proglašen je najboljim opstetričarem svijeta. Napisao je i uredio 117 knjiga na 14 jezika. Krajem ove godine, kaže, u planu je promocija tri nove knjige, od kojih mu je najdraža "Embrio kao pacijent i kao osoba".

- Neka mladi idu, znanstvenici su oduvijek odlazili, ali treba nabaviti kartu u dva smjera - otići, naučiti i vratiti se, jer "najljepše su magle u uvalama mog djetinjstva", kaže dragi mi pjesnik Jure Kaštelan. Imao sam puno ponuda za inozemstvo, ali nikad nisam imao dileme, želio sam živjeti i raditi sa svojima, a pisati i izlagati diljem svijeta. To sam i uspio.

Rođen je 1942. u Kotor Varošu gdje je završio nižu gimnaziju. Srednju medicinsku školu završio je u Banjaluci i kao odličan učenik bio primljen bez prijemnog ispita na Medicinski fakultet u Zagrebu.

- U redovnom roku završio sam taj ugledni fakultet i otišao na gotovo dvije godine u moje rodno mjesto gdje sam osnovao Dom zdravlja, doveo devet specijalista i preporodio razinu zdravstvenih usluga. Ipak istinska želja za proširivanjem znanja i za znanošću vratila me u Zagreb gdje sam dobio tri ponude sa uglednih klinika za mjesto asistenta. Odabrao sam ginekologiju jer sam želio studirati početak ljudskog života i vrlo izazovni, fenomen posteljice.

Fakultet je završio u redovnom roku i vrlo rano postao asistent Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Dobio je značajnu britansku stipendiju i na godinu i po dana otišao na postdiplomske studije na univerzitet u Londonu.

- Tamo sam sreo sam Iana Donalda, čovjeka koji je izmislio ultrazvuk, ostao kod njega, naučio tu izuzetno korisnu tehniku koju danas ima svaki dom zdravlja. Smatram da sam bio sretniji nego pametniji i da sam doista vidio veliko dok je malo. Danas je ultrazvuk najkorisnija dijagnostička metoda, osobito u mojoj struci, ginekologiji i porodništvu. Doktorirao sam 1977. na Univerzitetu u Beogradu kod akademika Vojina Šulovića koji je u to vrijeme bio neosporno prvo ime jugoslavenske perinatologije. I danas sam mu zahvalan za intelektualni izazov koji mi je pružio, pa sam kasnije nastavio njegovim utabanim stazama i pomalo stizao svijet.

Ubrzo postaje šef Klinike koja je u to vrijeme bila mali gradski odjel u bolnici Josip Kajfeš, koja mijenja naziv klinike i postaje Zavod za ultrazvuk Medicinskog fakulteta, centar za saradnju Svjetske zdravstvene organizacije.

- Bili smo i ostali rasadnik vrhunskih stručnjaka za našu regiju ali i za svijet. S te dužnosti otišao sam u mirovinu ali kako sam bio svjež i snažan, otišao sam u Katar gdje sam u pet godina stvorio 43 magistra, a nekoliko njih upravo završava doktorate, a ja sam im mentor.

- To je prava priča o uspjehu u globaliziranoj medicini i jasno pokazuje da je danas sasvim svejedno gdje živite i radite pod uvjetom da radite dobro.

Kaže nam da je ostvario gotovo sve svoje životne ciljeve, a sačuvao ono što mu je najdraže - status slobodnog intelektualca.

- Ipak, u nečemu sam pomalo razočaran jer sam želio da živim u zemlji u kojoj najviše imaju oni koji najviše znaju. Još to nisam doživio.

Za vrijeme studiranja bio je ambiciozan sa izvanrednim radnim navikama. Već tada je bilo očigledno, kaže, da vidi dalje i dublje od toliko drugih. Stvorio je svoj vlastiti program plus koji ga je vukao dalje od standardnih programa nastave.

- Pisao sam pjesme i priče, dobijao prve nagrade i pomalo se približavao medicini. Iz Banjaluke, grada moje mladosti, nosim samo najbolja sjećanja. Mislim da je ona sa svojom ljepotom od mene napravila ovisnika o gradu i ljudima. Nedavno sam u Banjaluci primio visoko priznanje - Zlatnu Arenu u povodu 40-godišnjice Medicinskog fakulteta. Od ranije sam počasni doktor znanosti Univerziteta u Banjaluci i mada sam danas počasni doktor 13 velikih svjetskih univerziteta, ona priznanja od mog rodnog grada su mi najdraža. U Banjaluci sam osnovao i Školu Ian Donald koju vodi prof. Sanja Sibinčić, a dekan Ranko Škrbić i ja spremamo se početi i postdiplomski studij, možda na engleskom jeziku. Školu imam i u Beogradu, vodi ju moj dobar prijatelj prof. dr Aleksandar Ljubić. Jedna je od najuspješnijih na globalnoj razini. Imamo tri škole u BiH – u Sarajevu, Banjaluci i Tuzli, a i dalje se širimo.

Asistent na Medicinskom fakultetu u Zagrebu postaje 1967. godine, a kasnije i šef klinike, profesor i akademik. Po sili zakona, kaže, u penziju je otišao u 65. godini života ali je to bilo samo administrativno jer "osjećao se aktivnijim nego ikad".

- Bio sam dekan i onda rektor u dubrovačkom međunarodnom sveučilištu, a za sada sam direktor postdiplomskog studija na engleskom jeziku na Univerzitetu Sarajevo School of Science and Technology gdje dovodimo kandidate za doktorski studij iz najbogatijih zemalja svijeta - Katara, Dubaija, Abu Dhabija i Omana. To je dobar primjer kako i mala zemlja može prodavati znanje velikoj i bogatoj. Jedino što je nužno je imati ta znanja, ali poštovati meni drago pravilo da nije znanje znanje znat', već je znanje znanje dat'.

Motiv kroz cijelu karijeru bila mu je želja da pomogne onima kojima je ta pomoć nužna i kako kaže "nema tu nikakve patetike, to je potpuno iskreno".

- Kada bih se pet put ponovo rodio svih pet puta bih bio liječnik. Uz te liječničke vještine mojom strukom dominira i mnoštvo znanstvenih izazova jer je područje nerođenih uzbuđujuće područje koje traži kreativne pojedince. Objavljujem diljem svijeta i to u najkvalitetnijim časopisima i ponovo potvrđujem staro pravilo da nije važno gdje živite i radite, važan je kvalitet vašeg uratka. Znanstvenu produktivnost danas registriraju nepristrani i nemilosrdni strojevi i po jutrošnjim podacima Google Scholara imam 1.185 radova, 11.794 citata, h-indeks 59, a to je, koliko znam, najviše u regiji. Međutim, meni taj rad nosi obilježja hobija i ne radim ništa zbog neke prisile jer sam sva znanstvena priznanja već pokupio i nisam prestao zbog toga stvarati.

Kao profesor sa iskustvom od 40 godina smatra da je to velika uloga i da danas više nego ikada trebamo lidere u nauci.

- Znanstveni lider mora biti inteligentan, marljiv, ambiciozan, skroman, obrazovan i potaknut, potpomognut. To više nije samo introvertirana osoba koja rijetko komunicira s okolinom i koju ne zanima što se događa izvan klinike i laboratorija. On trajno uzgaja intelektualni kapital, privlači najbolje i zadržava ih. Istinski znanstveni lider okružuje se boljima od sebe jer je onda i on bolji. Nipošto ne stimulira prosječnost.

- Oni misle i djeluju nezavisno i kreativno i privlače talente, zrače intelektualnim šarmom i emitiraju energiju potrebnu za velika ubrzanja, oni su spremni krenuti u avanturu. Poželjno je da znanstveni lider ima u sebi i barem ponešto umjetničke razuzdanosti, senzibilnosti, dubine i bezazlenosti. Sve to ne smije ići na uštrb želje za natjecanjem, pa se od znanstvenika zahtijeva športsko-viteško poštenje i fair play, a sve treba biti ogrnuto željom za izvrsnošću te utemeljeno na duboko etičkim principima.

Smatra da mladi zaslužuju samo najbolje "trenere" jer "inače nikada neće saznati dokle sežu njihovi talenti i ostarit će u konfuziji i nezadovoljstvu".

- Radost stvaranja potpuno me ispunjava. Nemam puno hobija, ali moj najveći hobi je čitanje i pisanje. Moj stariji sin Igor napisao mi je na vratima radne sobe "Stari, ni dana bez retka". Svidjela mi se ta njegova želja. Dakle, ja radim kontinuirano, nisam kampanjac, radim ono što volim, a volim ono što znam. Nisam ni bolji ni gori od ljudi mog kalibra, ali sam sistematičniji i uporniji.

Smatra da je dobar timski rad u medicini poželjan više nego i u jednoj drugoj struci. Poziva se na znanstveno utvrđene činjenice da nema kolektivne pameti - ideja uvijek nastaje u jednoj glavi ali je tim pretvara u djela.

Kaže da nema nikakve posebne tajne za njegov uspjeh i da nije ni bolji ni gori od drugih, već da je drugačiji.

- Jednostavno sam dobro organiziran čovjek. Od malih nogu naučio sam naučni način razmišljanja koji uočava problem i postavlja hipotezu kako problem riješiti. To je to tzv. naučno razmišljanje, koje dakako nije svakodnevno razmišljanje. U ovom globalnom svijetu znanje se vrlo brzo širi i današnja znanstvena ideja već je sutra nova tehnologija. Ulazimo u društvo znanja gdje je najsuptilniji oblik kapitala znanje.

I dalje ima energije, kaže, i ne osjeća težinu godina. Ističe rodni Kotor Varoš kao mjesto gdje je sve počelo.

- U mom se Kotor Varošu kaže da tko se napije vode s rijeke Vrbanje taj će imati jasne vidike i vlastite putokaze za progres. Ostao sam živjeti i raditi ovdje, a pisati i izlagati diljem svijeta.

Najveći uspjeh su mu biološki tragovi koji su ostali iza njega – tragovi u ljudima.

- Za uspješan hod kroz život zaslužni su moja dva sina, Igor i Alan, kao i supruga Biserka. Mnogi mi ne vjeruju, ali za to je vrlo zaslužna odmah iza obitelji i moja sekretarica Jadranka Cerovec.

Kao najveći uspjeh ističe i uticaj na mlade ljude koje je učio da misle svojom glavom i da postižu samo svjetski prepoznatljive rezultate.

- Učio sam ih da među idejama nema koegzistencije, da svatko ima pravo misliti suprotno i obrnuto, da se mogu i meni suprotstaviti jer znanost ne prizna nikakve autoritete, ona prizna samo argumente. Čak 18 mojih bivših đaka su danas profesori u Americi, Engleskoj, Švedskoj, Njemačkoj, Finskoj, a samo jedan je ostao u Zagrebu, prof Ratko Matijević koji je šef Ginekološke klinike u Zajčevoj ulici. U Americi su izuzetno uspješni Sanja Kupešić i Ivica Žalud.

- Jedan od mojih boljih asistenata Mladen Miljan na pitanje novinara što misli o prof. Kurjaku duhovito je rekao "Ja bih profesora 10 puta na dan bacio kroz prozor, ali bih ga 100 puta pokupio i vratio natrag".

Čestitost i znanje su najveće životne vrijednosti, smatra.

- Kada sam bio rektor završavao sam govor novim diplomcima - Drage kolege, naučite se da u životu pucate na nebo, pa ako i promašite ostat ćete među zvijezdama. Oni su to i poslušali. Moj stav je da je loš onaj učitelj koga njegovi đaci ne nadmaše. U mom slučaju to se već desilo.

Za kraj nam kaže da se neće smiriti dok ne sazna kako oštećenja mozga nerođenog djeteta otkriti i liječiti još u materici. S obzirom na to da je veliki optimista i da svoj optimizam prenosi na članove tima, nadaju se novim uspjesima značajnim za medicinu.