Izvor: eKapija | Četvrtak, 06.06.2019.| 13:34
Izdvojite članak Odštampajte vijest

Una Bejtović, vlasnica agencije Bejtovic Communications - Ljudi nemaju hrabrosti raditi na sebi

Una Bejtović
Većina stvari koje su se desile u razvoju moje karijere došle su a da nisam uopšte razmišljala o njihovim posljedicama, jer sam išla po svom nahođenju. Kada sam pravila nove korake bilo mi je jako važno da zadržim reputaciju nekog ko vrlo profesionalno, odgovorno i kvalitetno obavlja svoj posao. Da li sam u tom trenutku frilenser ili vlasnica agencije, meni nije bilo bitno, jer znam kako radim svoj posao.

Uvijek sam se bavila suštinom, da se posao obavi kako treba, onako kako je klijent tražio od nas, počinje priču za eKapiju Una Bejtović, vlasnica PR agencije Bejtovic Communications.

Njena PR agencija radi šest godina, a osnivanje je došlo nakon plodne i vrlo zanimljive karijere u medijima, drugim PR agencijama, državnoj upravi i jednog perioda kada je bila i frilenser.

- Sada, kada pogledam šta smo sve uradili za ovih šest godina, osjećam veliku satisfakciju. Kad sam tražila asistenta rekla sam mu: "Vidi, Emire, firme nema, kao ni kancelarije, ali će biti. Međutim, ako ti i ja ne budemo imali dobar odnos, onda nema ničega". Danas, on sjedi u kancelariji, u šestoj godini poslovanja, u renoviranim i sređenim prostorijama, a nije bilo tako kad smo počinjali. Prošli smo razne faze, ali nikad nisam bila osoba koja bi zapostavila kvalitet usluge prema klijentima zarad toga da radimo u ultra fensi prostorijama i da bismo nekom drugom pokazali kako smo "cool".

Pokazati drugima da je "cool", rekla bih da je suvišno u njenom slučaju, jer je krasi istinski i neusiljeni urbani duh Sarajeva, koji se ne dokazuje, već biva angažovan. Jasnoća misli, duboka okrenutost unutrašnjem biću, besprijekorna dikcija, razvijena empatija i izražen senzibilitet ka stvarnosti koja je okružuje, čine da hrabro korača izabranim putem.

- Moj put je sigurno bio duži, jer nemam politički bekgraund. Bavim se ovim biznisom a da nisam član nijedne stranke. Slobodna sam, i to je najveći luksuz koji neko može sebi priuštiti, govoreći iz pozicije poslovanja danas u BiH. Moja uspješnost i ozbiljnost u ovom poslu se ogleda u činjenici da nijednog kljenta nismo tražili, već su oni dolazili kod nas.

Otac heroj djetinjstva

Da sadržajno i maštovito djetinstvo oblikuje hrabre i intuitivne pojedince pokazuje i njen primjer. Otac Sead Bejtović, bard glume i čije ime danas nosi Mala scena Pozorišta mladih Sarajevo, bio je između ostalog među prvima tada u Sarajevu koji su radili na sinhronizaciji crtanih filmova.

- Imala sam privilegiju da u djetinjstvu, za razliku od druge djece koja su likove iz crtanih filmova gledali na TV-u, odrastem kao kćerka jednog od tih likova. Moj tata je bio i Duško Dugouško i Djeda Mraz, pa možete zamisliti kako je izgledalo moje djetinstvo. Bio nam je apsolutni heroj. Čak je i u mom vrtiću dolazio glumeći Djeda Mraza. Iako sam znala da je to on, uživala sam u cijeloj predstavi.

Okruženje u kom je odrastala ju je, kaže, odredilo kao čovjeka i na različite načine dovelo do onog što je danas.

- Nisam glumica, ali sam na sceni. Od mame, koja je bila trgovac, sam naslijedila preduzetnički duh, a od tate umjetničku predanost poslu. Jer, kad ste glumac i pripremate ulogu, to traje danima, dok se ne postigne ono što je spremno da se izvede pred publiku. Improvizacije ima, ali tek kad je riječ o vrhunskim glumcima, koji imaju dobru pripremu i kad se međusobno poznaju. Ja, u stvari, čitav život moderiram - od momenta kad sam u vrtiću prozivala djecu da im javim da su mame i tate došle po njih, do karijere na radiju, TV-u i sada u PR-u.

U osnovnoj školi je bila član dramske sekcije TV Sarajevo, gdje se učila ljepoti govora i dikcije. Išla je na takmičenja u recitovanju, gdje je tata bio član žirija, i nikad nije pobjedila. Prve godine kada nije bio u žiriju osvojila je prvo mjesto. Pohađala je i klasični balet i tu naučila koliko je odricanja potrebno da bi jedna igra izgledala savršeno.

- U stvari, balet je priča o mojoj karijeri i životu - za sve je bilo potrebno vrijeme da se zanat ispeče, mnogo truda, ulaganja i poznavanja sebe i vjere u sebe.

Angažovanje na radiju kreće 1993. i tu ostaje do 2000. Karijeru nastavlja na televiziji, što je trajalo do 2003. godine. Jezik je, kaže, bilo njeno sredstvo za rad. Paralelno je završavala Književnost naroda BiH i bosanski jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

- Sve sam formate radila - svečana otvaranja i zatvaranja, direktne TV prenose, press konferencije, debate, okrugle stolove, rok i folk koncerte, otvorila koncert Dina Merlina na Koševu pred 70.000 ljudi... Onda često čujem od ljudi iz mog okruženja koji kažu "Kako ti to spontano odradiš", a moj odgovor je "Vježbam, evo, već 25 godina".

MESS kao najveća profesionalna ljubav

Kaže da je u svojoj karijeri vatreno ulazila u ono gdje ju je srce vuklo. Kada je na određenom poslu osjetila da više nema uzbuđenja, odlazila je. TV karijeru je završila u momentu kada je, kako kaže, bila najeksploatisanije lice TV stanica u BiH. Završila je tada magistarski i odlučila da napravi zaokret, pa se odlučila za odnose sa javnošću, nakon decenije u medijima. I u PR-u je tražila sebe, mijenjala agencije i poslodavce, da bi 2009. odlučila biti frilenser.

- U tom trenutku nisam imala nikakav plan. To je vrlo neobično, kažu i hrabro, ali meni je tada bilo jedino ispravno, jer sam tako osjećala. Znate, razlika između PR-i advertajzinga je što smo mi word, a oni su excel.

Njen prvi veliki projekat kao frilensera bio je festival MESS, internacionalni teatarski festival, koji obilježava ove godine 59. rođendan. Bio je to logičan slijed velike ljubavi ka teatru koja se gajila u njenom porodičnom domu.

- Dvije godine prije tog mog prvog MESS-a tata je dobio nagradu za životno djelo, Zlatni lovorov vijenac za doprinos umjetnosti teatra. MESS je moja produžena porodica. Te godine, Dino Mustafić, je kao direktor, festivala, vrlo dobro znao šta znači imati dobar PR festivala, i dogodila se sinergija, saradnja, poštovanje i prijateljstvo. Deset je festivala iza mene i to je jedini projekat za koji se pojavljujem u javnosti, da ispred njega dajem izjave. MESS je ne samo pitanje brenda, već i civilzacijskih vrijednosti. MESS je najveća ljubav od svih projekata koje sam radila.

Uspjeh su ljudi

Tačka na kojoj je odlučila da završi sa frilensingom i osnuje agenciju je kraj 2013. godine kada dobija Pro.PR nagradu za doprinos razvoju oblasti odnosa sa javnošću u BiH.

- Shvatila sam da sam potrošila koncept frilensera, obavljanja poslova u pidžami, u restoranima, u neformalnim okruženjima. Željela sam uozbiljiti svoj posao, iako ga maksimalno ozbiljno radim. Tako je od 1. januara 2014. agencija Bejtovi Communications počela rad.

Svjesno sam izabrala da u imenu agencije stoji moje prezime, jer sam bila svjesna da ljudi to povezuju sa kvalitetom, principima i integritetom. Sjećam se kako je, nakon tatine komemoracije, u Graciji izašao tekst pod nazivom "Odlazak časnog i dobrog čovjeka". Bez obzira na to što je bio vrhunski umjetnik, bard glumišta, kad odlazimo ljudi nas pamte po tome jesmo li bili časni i dobri ljudi.

Kaže da joj agencija paltforma za druženje sa ljudima i kreiranje dobrih priča.

- To je druženje kroz biznis, ali biznis su ljudi, koji imaju svoje živote, porodice, djecu, probleme, i zato želim da to bude ljudski, human i dostojanstven odnos. Mislim da to ljudi kod mene osjećaju i zato nam se vraćaju. Gajimo ljudsku komunikaciju, jer razumijemo priče koje radimo.

Njen koncept posla, navodi, ne razlikuje se puno od nečijeg drugog ko se takođe bavi PR-om, ali misli da je ljudi biraju baš zbog strastvenog pristupa i posvećenosti, izgaranja za ideju i projekat.

- Bilo je, naravno, projekata koje sam uradila sa manjim entuzijazmom, jer vremenom naučite da neke poslove morate obaviti da bi se platili računi. To je odgovornost prema sebi i zaposlenom.

Voli da ima dodatni emotivni naboj u svemu što radi, "možda i više nego što to vole ljudi u biznis svijetu".

- Ne mislim da ljude treba pritiskati targetima. Ljudi se pritiskaju više da bi se povećala ugodnost nekolicine ljudi na čelu korporacije. Takvu vrstu planiranja i biznisa ne odobravam. Ako je neko uspješniji od nas, da li to znači da su ljudi koji rade tamo srećniji? Ako ne, onda za mene taj uspjeh ne znači ništa, jer na onaj svijet ne nosimo brojke. Ljudi pamte odnose - ljudi pamte dobre ljude.

Prva knjiga o moderiranju u regionu

Razgovarajući sa uspješnim pojedincima u BiH, volim da ih pitam šta su naučili o sebi i drugima. Evo šta Una kaže o tome.

- Ljudi ne vole iskrenost i nemaju hrabrost da zarone u sebe i rade na sebi. Malo ljudi je spremno da bude pošteno prema svom biću i da prihvati pravila igre. Puno je onih koji žele beneficije, ali bez truda i odgovornosti. Uglavnom mislimo da je kod komšije trava zelenija i da je nekom drugom lakše nego nama.

Ljudi su vrlo skloni polovičnim rješenjima i često čujem frazu "'Aj, šta ima veze". Ta fraza nas je unazadila više nego sve recesije ili elementarne nepogode. Ljudi se zadovoljavaju s minimumom minimuma.

- Lično, naučila sam o sebi dosta toga. Naučila sam godinama cijeniti sebe i svoj posao, da se kvalitet ne može dobiti za džabe, i ne treba da se dobije. Znala sam za klijentovu ideju sagoriti, željeći najbolje. Onda sam naučila da to nije moja obaveza. Moje je da kažem šta je najbolje, ali ne mogu nekad voditi te velike bitke. Kako kaže Kristina Eercegović, uspješna poduzetnica iz Hrvatske, "Ne morate se previše dati da bi dokazali svoju vrijednost".

Zahvaljući višegodišnjem iskustvu u ovoj oblasti Una sprema nešto posebno i korisno.

- Pišem knjigu o moderiranju, koja je prva tog tipa u regiji, jer se niko nije bavio time. Moderiranje je vještina i umjetnost, i u knjizi želim ovu temu analzirati iz više dimenzija. To će biti put ka formiranju škole moderiranja i komunikacijskih vještina, kako bi se obrazovao kadar koji će učiniti da javni diskurs bude kvalitetniji. Želim da ljudi ovladaju jezikom i retorikom, da bolje prezentiraju sebe i projekte za koje rade.

Upravo je to put kojim želi da se razvija njena agencija, ali i da ona kao pojedinac bude korisna društvenoj zajednici.

- Lijepo je imati nekog ko vam je otvorio vrata, dao neku vještinu, pomogao da stvorite nove prilike za uspjeh. Mislim da nema boljeg puta nego ulagati u znanje, jer, kako mi je za života govorila mama - znanje oslobađa. Mene je kao ženu znanje oslobodilo, učinilo neovisnom od sistema i politike. Ono me je očuvalo u svim vremenima. Time postajete istinski akter svog života.

Teodora Brnjoš
Unos komentara je omogućen samo ulogovanim korisnicima.