NavMenu

Slavica Pecikoza, PR Fudbalskog saveza BiH - Naučila sam kad treba stati na loptu

Izvor: eKapija Ponedjeljak, 20.05.2019. 10:15
Komentari
Podeli
Slavica PecikozaSlavica Pecikoza
Tako se na kapiji, između neba, reke i brda, naraštaj za naraštajem učio da ne žali preko mere ono što mutna voda odnese. Tu je u njih ulazila nesvesna filozofija kasabe: da je život neshvatljivo čudo, jer se neprestano troši i osipa, a ipak traje i stoji čvrsto kao na Drini ćuprija.

Ovom Andrićevom rečenicom smo, inače, moja sagovornica i ja završile nedavno ovaj intervju u Sarajevu, prije nego što će krenuti u nove izazove koji je prate na njenoj interesantnoj i zahtjevnoj poziciji unutar Fudbalskog saveza BiH, a na kojoj je postigla zavidne uspjehe, baš kao nekad igrajući pod košem u Skenderiji i širom svijeta.

Ona se, kao što ćete i pročitati u ovom tekstu, mnogo puta do sada uvjerila da je život čudo, počevši od odrastanja u Višegradu, velike košarkaške karijere i onoga što radi danas, a mi još jednom "dobili dokaz" da nema profesionalnosti i pobjedničkog duha bez snažne ličnosti. Kada uz sve to ostanete i dama, onda je poštovanje prirodna emocija koja se dijeli u razgovoru sa njom.

Slavica Pecikoza, svima nama poznato ime ženske košarke u nekadašnjoj državi, već 15 godina je PR Fudbalskog saveza BiH. Za nekog možda neobično da žena uđe u svijet koji muškarci prisvajaju kao svoj, ali je to za nju bilo prirodno, jer je toliko godina provela u sportu, a i fudbal je dobro poznavala zahvaljujući ocu.

U razgovoru za eKapiju ispričala nam je kako je to bilo graditi karijeru kada se sport istinski živio, kada se teren dijelio sa legendama, od njih upijalo znanje i savjeti, i kako je kasnije tekao profesionalni put kada je pomislila da više neće obuvati patike. Parket je zamijenila fudbalska trava i neki novi izazovi na kojima je opravdala povjerenje.

Sport gradi karakter

- Moje djetinjstvo u Višegradu je zaista bilo srećno, ispunjeno igrom i druženjem, i sport je bio prirodno opredjeljenje. Imala sam odličnu ekipu drugarica iz škole, bavile smo se sportom i nastavnici su vrlo rano prepoznali naš talenat. Sve ono što me vezuje za Višegrad i ranu mladost je u vezi sa sportom i sportskim centrom Ušće, gdje sam provodila najviše vremena, jer je KK Varda, u kom sam počela da igram košarku, tu održavao treninge. Imale smo odličnog trenera, koji je bio strog kad je trebalo, ali nam je bio i kao drug.

Potičem iz porodice u kojoj se volio sport, tako da sam imala podršku roditelja i naravno njihovu suglasnost da počnem trenirati košarku. Nikad nisam razmišljala da će mi sport biti neko životno opredjeljenje, jer na početku sve je samo igra.

Poslije dvije godine mog treniranja, kada sam imala 16 godina, klubovi iz tadašne Jugoslavije počinju da se interesuju za mene. Tada mi je bilo zabavno čuti da me žele Crvena zvezda, Bosna ili Željezničar, ali nisam razmišljala da mogu otići. Ipak, nakon završenog prvog razreda gimnazije iz Višegrada stižem u Sarajevo, u KK Bosna. Bila sam previše mlada da bih shvatila ozbiljnost odluke koju sam donijela.

Došla sam u Bosnu kao tada najbolja mlada igračica u BiH, iz ekipe koja je bila kadetski i juniorski prvak BiH i u kojoj sam bila jedna od glavnih igračica. Ubrzo, shvatila sam da dolazim u novu sredinu, u ekipu u kojoj igraju reprezentativke, u kojoj ima boljih od mene i da se moram dokazati. Uporedo sam išla u Drugu gimnaziju, u kojoj je takođe trebalo naviknuti se na novo okruženje.

Ta prva godina mi je bila jako teška, jer sam postala svjesna odluke koju sam donijela i da nema vraćanja nazad. Kasnije mi je to iskustvo pomoglo da brže sazrem i shvatim da sve odluke koje doneseš u životu imaju neke posljedice. Sa ove distance, mogu reći da je to bila krupna odluka, jako ozbiljna za godine koje sam imala, ali nikad nisam zažalila. To me je očvrslo i formiralo kao osobu. Postala sam odgovorna za svoje postupke i shvatila vrlo rano da ne možeš dozvoliti sebi da izgubiš povjerenje ljudi koji te vole, prije svega povjerenje roditelja.

Trebalo mi je nekoliko godina da se izborim za svoju poziciju, jer su me pratile i povrede. U KK Bosna igrale su tada Vera Đurašković, Gordana Zekić, Gordana Janjić, reprezentativke Jugoslavije, i trebalo se nametnuti. Kada sam se izborila, više nije bilo problema. Imali smo odličnog trenera Ibru Krehića, a u Višegradu je to bio Ismet Oprašić, zahvaljujući čijem entuzijazmu i radu su mnoge talentovane djevojke iz moje generacije postale kasnije uspješne sportistkinje i reprezentativke Jugoslavije.

Uporedo sam sebi postavila cilj da završim školu, jer taj imperativ poneseš iz kuće. Nije bitno čime se baviš, ali moraš prvo završiti školu. Meni je bio cilj dobiti fakultetsku diplomu, i tako na neki način zahvaliti roditeljima što su mi dozvolili da odem zbog košarke, a u sportu je cilj bio otići na Olimpijadu. Mislim da je to san svakog sportiste. Sve ono što bi me moglo odvratiti od tih ciljeva u tom periodu je otišlo u drugi plan.

Veliki se dižu nakon pada

- Timski sport te nauči da dijeliš, zajedničkoj i individualnoj odgovornosti, da ne možeš biti sebičan, već da se žrtvuješ ako je to u interesu tvoje ekipe, da radiš puno i da se disciplinuješ. Najbitnije, kroz sport naučimo da se podignemo kada padnemo i da poštujemo svakog protivnika.

Devet godina sam igrala u KK Bosna i tu sam postigla sve – postala reprezentativka, imala 96 nastupa za SFRJ, učestvovala na Olimpijskim igrama u Los Anđelesu, bila i najbolji strijelac prvenstva, jedna od najboljih krilnih igračica…

Nakon Bosne, nekoliko sezona sam igrala i za drugi sarajevski klub, KK Željezničar u kojem sam 1998. i završila dugu igračku karijeru, osvajanjem kupa i prvenstva. Ukratko, u sportu sam postigla sve što sam nekad davno kao djevojčica zamislila. Bilo je uspona i padova, operacije kičme zbog koje sam bila nepokretna šest mjeseci. Ljekari su sumnjali da ću ikad više moći igrati, ali sam se poslije devet mjeseci vratila na teren.

Bilo je momenata kad sam željela prestati igrati, ali me je košarka uvijek vraćala na teren i zahvaljujući njoj sam, tih ratnih godina, uspjela obezbijediti neku egzistenciju.

Prelazak u novinarstvo

- S obzirom na to da sam dugo aktivno igrala, mislila sam da će mi teško pasti prestanak sportske karijere. Međutim, ubrzo počinjem raditi na Radiju BiH, u sportskoj redakciji, te sam na neki način ostala u svijetu sporta.

Rijetko ko ima priliku da radi ono što voli, a ja sam, eto, cijeli život imala privilegiju da se bavim stvarima koje volim. Opet sam sa ljudima koji su bili dio mog sportskog okruženja, i dalje sam putovala, tako da nije bilo nekih velikih promjena u mom životu. U sportu sam i dalje, ali u drugoj ulozi. Pratila sam i izvještavala sa fajnal forova Evrolige, radila evropska prvenstva u košarci, što je sve bilo dinamično i nisam osjetila da mi nedostaje košarka.

Moja ranija karijera mi je svuda otvarala vrata i nije bilo potrebno da se dva puta predstavim. Mnogo lijepih trenutaka sam doživjela radeći kao novinar na radiju, a pisala sam povremeno i za sportske novine i neke časopise. Najveći izazov je bio da predstavim ljude koje znam u onome čime se bave, ali na drugačiji način. Kada pišete o nekom koga poznajete i o kome je napisano već bezbroj tekstova to stvara dodatnu odgovornost.

Šta je naučila o ljudima i sebi?

- Kroz cijelu moju karijeru mnogo toga sam naučila, o sebi najprije. Red, rad i disciplina su važni u sportu, ali i u poslu. Način na koji se postaviš prema ljudima ti se vraća. Trudim se da tražim ono najbolje u čovjeku, čak i kad razumijevanja sa druge strane nema. Nekako, volim interakciju sa ljudima i vidim ih samo kao dobre i manje dobre. Imala sam sreću i privilegiju da se družim sa velikim sportistima nekadašnje države i mogu reći da su uglavnom svi oni jednostavni ljudi. Dostojanstvo je nešto što takođe naučiš kroz sport, a veliki sportisti se dostojanstveno ponašaju i kad gube i kad pobjeđuju, bilo na terenu ili u životu.


Mislim da sam nekad bila mnogo tvrdoglava, ali sam s godinama naučila kad treba "stati na loptu", ne trčati. Mada, i sada mi se desi da kad počnem nešto raditi pomislim da sve mogu odjednom i sama. Onda shvatiš da ne možeš sve sam, pogotovo kad dolaziš iz kolektivnog sporta u kom si navikao da djeliš obaveze sa saigračima. Naučila sam, čini mi se, da usporim, samo ne znam koliko će me to držati.

Dolazak u Fudbalski savez BiH

- Već 15 godina radim u Savezu i prošla sam trnovit put. Došla sam sa pozicije urednika Spotske redakcije Radija Federacije i trebalo je krenuti od nečega, a nisam imala ni potrebno znanje niti nekoga ko bi me uputio. Tada u sportskim savezima nije bilo uobičajeno da imate press oficira, odnosno portparola, a pogotovo je bilo teško kao ženi izboriti se u fudbalskom okruženju za svoje mjesto. Da nisam došla iz sporta teško da bih mogla raditi ovaj posao, jer nema radnog vremena, specifičan je i zahtijeva mnogo senzibilteta, kako prema sportistima tako i prema medijima. Morate poznavati i jednu i drugu stranu i često balansirati između njih.

Zahvaljujući prije svega volji i želji da se usavršim i mnogobrojnim mogućnostima koje je svojim članicama pružala UEFA pohađala sam sve kurseve i radionice posebno kreirane za press oficire. Moram naglasiti da je Savez, kad je u pitanju edukacija, uvijek pružao maksimalnu podršku svima koji su željeli da steknu nova znanja, specifična za fudbalsku oblast. Uz akademsko obrazovanje koje već imamo nekoliko nas je završilo i menadžmet u fudbalu koji je UEFA organizovala na Univerzitetu u Lozani. Pojedine kolege su i magistrirale, a kako sam ja već ranije imala zvanje magistra nauka odlučila sam se za program žene na liderskom pozicijama u fudbalu.

Kao kruna svega što sam radila dolaze i angažmani za UEFA-u, na takmičenjima svih nivoa - od finalnih turnira za mlađe kategorije, do utakmica Lige šampiona i EURO-a u Francuskoj.

Trud se uvijek isplati, tako da sam prošle godine radila i za FIFA-u na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Tu mi je mnogo pomoglo da iskustvo koje sam već imala izvještavajući sa jednog svjetskog prvenstva, upotpuni i iz ugla press oficira reprezentacije učesnice ovakvog jednog događaja. Sve to gledam kao uspjeh ne samo mene kao pojedinca, već našeg Saveza, jer sam tamo Slavica Pecikoza iz BiH i Fudbalskog saveza BiH.

Biti UEFA-in oficir za medije znači biti nadležan za sve medijske aktivnosti koje se održavaju po jasnim procedurama UEFA takmičenja. Između ostalog, tu sam neka vrsta spone između pres oficira kluba koji mi je dodijeljen, ili reprezentacije za koju sam zadužena i odgovarajućeg UEFA odjela kojem pripadam. Takođe, posebno je važno da mediji imaju adekvatne uslove za rad i pristup određenim aktivnostima u skladu sa pravima koja imaju. Dakle, morate uvijek biti dobro upoznati sa svakim segmentom organizacije utakmica ili takmičenja. To nije nimalo jednostavno kad se radi na najvišem mogućem nivou i sa saradnicima iz cijelog svijeta.

Posljednjih godina se povećao broj žena koje rade ovaj posao kako u nacionalnim asocijacijama, tako i u klubovima. Kod nas to još ide sporo, a tendecija UEFA-e je da što više žena uključi u fudbal i u različite rukovodeće strukture. Mi smo daleko od toga, iako postoje inicijative.

Teodora Brnjoš

Komentari
Vaš komentar
Potpuna informacija je dostupna samo komercijalnim korisnicima-pretplatnicima i neophodno je da se ulogujete.

Zaboravili ste šifru? Kliknite OVDJE

Za besplatno probno korišćenje, kliknite OVDJE

Pratite na našem portalu vijesti, tendere, grantove, pravnu regulativu i izvještaje.
Registracija na eKapiji vam omogućava pristup potpunim informacijama i dnevnom biltenu
Naš dnevni ekonomski bilten će stizati na vašu mejl adresu krajem svakog radnog dana. Bilteni su personalizovani prema interesovanjima svakog korisnika zasebno, uz konsultacije sa našim ekspertima.