Jože Mencinger, ekonomista - Biće visoka cijena ekonomske deglobalizacije

– Sistem koji je stvoren posle "kraja istorije" više nije bio održiv. Što bi duže trajao, to bi cijena njegovog raspadanja bila veća. Kakav oblik će dobiti Trampova "deglobalizacija", teško je reći ali smo izgleda došli do kraja ideološke globalizacije. Cijena ekonomske deglobalizacije biće visoka.

Primjećuju li to političke elite zemalja regiona?

– Ne znam o čemu razmišljaju političke elite zemalja regiona. Ne znam čak ni za slovenačku političku elitu, koja se bavi opskurnim pitanjima kao što je privatizacija sprovoda, čišćenja dimnjaka i postavljanje žice na granici sa Hrvatskom. Dok za važna pitanja, kao što je rasprodaja imovine ili uništavanje plodne zemlje, slovenačka politička elita kaže da ne smije da se miješa u privredu ili da je nije briga.

Svojevremeno se govorilo da je bivša Jugoslavija "prespavala" pad Berlinskog zida. Imate li sada takav utisak?

– To što je Jugoslavija prespavala pad Berlinskog zida, na neki način je razumljivo. Jugoslavija je, za razliku od drugih socijalističkih zemalja, bila bez zidova, sistem se bitno razlikovao od sistema u drugim socijalističkim zemljama i zemlja se raspadala. Sistem je počeo da se raspada dosta brzo posle smrti Tita i Kardelja. Čitavu deceniju smo imali stagnaciju koja je pogodovala traganjima za krivcima pogoršanja položaja i ostvarila plodno tlo za nacionalizam. Osim toga, čitave osamdesete godine bile su razdoblje neuspješnih pokušaja popravljanja sistema... sjetite se Krajgerove i Mikulićeve komisije. U stvari, Mikulićeva komisija je uvela kapitalizam i ne znajući da je to uradila, jer je proglasila da odlučuje onaj koji donosi kapital, a ne onaj koji radi, što je ugrađeno i u zakone!

Svijet i Evropa, čini se, kao da idu iz krize u krizu. Izjavili ste prije nekoliko godina da će kriza trajati sve dok se na nju ne naviknemo. Jesmo li se navikli?

– Jesmo. Ali Evropa se u njoj potpuno izgubila. Prvo je spasavanjem svojih banaka i "spasavanjem" Grčke tu zemlju pretvorila u zemlju trećeg svijeta, a politikom "štednje" produbila i produžila krizu. Sada Evropska centralna banka, da bi nadoknadila ono što je trebalo da urade fiskalne politike, mjesečnim ubacivanjem 80 mlrd EUR primarnog novca, koji ostaje u bankama ili ide na tržište kapitala, stvara novu finansijsku krizu.

Predlagali ste Evropi da se okrene "socijalnoj tržišnoj ekonomiji". Šta to znači?

– To znači okretanje prema onome što je Evropa izgradila poslije Drugog svjetskog rata prije nego što je u osamdesetim prihvatila američki tip kapitalizma i, bez razmišljanja o posljedicama, krenula u globalizaciju i konkurisanje "radnoj snazi" u zemljama bez socijalnih prava. Radi se o pravom socijalno-demokratskom sistemu u kojem je zaštita radnika jača od zaštite privatne svojine i u kojem su usluge školstva, zdravstva i socijale javna dobra. Znači, ono što je prošle godine predstavljao Berni Sanders, američki političar lijeve orijentacije, i što stalno predstavlja papa Franjo. Dakle, riječ je o dvojici socijalista. To su najmarkantnije ličnosti novijeg vremena. Podrška koju je Sanders dobio uprkos porazu na izborima, za mene je bila nevjerovatna. To znam pošto sam nekoliko godina boravio u SAD. Ona pokazuje da se pogledi američkog društva mijenjaju. Nažalost, Evropa još uvek ide u suprotnom smeru.

Tek sa dolaskom svjetske ekonomske krize počelo je da se govori o reindustrijalizaciji, jer se ispostavilo da su krizu lakše prošle zemlje koje su imale razvijenu industriju. Srpska industrija je i prije krize završila na otpadu. Da li je za Srbiju kasno da krene u reindustrijalizaciju?

– Ako nemate industriju, ne možete krenuti u reindustrijalizaciju. Preostaje industrijalizacija. Ali ona je i teoretski moguća samo na dva načina: možete konkurisati jeftinom "radnom snagom" i nadati se stranim direktnim investicijama ili početi nanovo sa zatvaranjem i prihvatanjem politike uvozne supstitucije iz šezdesetih godina prošlog vijeka. Ni jedno ni drugo nije naročito privlačno. Uz to, mislim da je vrijeme u kojem su strane investicije bile univerzalni "lijek za sve", prošlo. Tehnološki napredak izbacuje i jeftinu "radnu snagu" zbog čega se industrija polako vraća u razvijene zemlje iz kojih je u potrazi za jeftinom "radnom snagom" krenula prije tri decenije. Zanimljivo je da je Njemačka stalno štitila svoju industriju i zadržala njen udio u društvenom proizvodu i da je i u školstvu zadržala sistem visokih stručnih škola i sistem šegrtovanja. To, a pogotovo "teret" koji je dobila aneksijom Istočne Njemačke, izguralo ju je na vrh.

Smatrate da su za Evropu najpogubnije bile lisabonske strategije sa stvaranjem "društva znanja" što je dovelo do seljenja proizvodnje u Kinu, uništavanja evropske industrije i povećanja nezaposlenosti...

– Da, lisabonske strategije iz 2000. i 2005. stvarale su podlogu ili bile odraz onoga što se dešavalo u stvarnosti. Ideja o "društvu znanja" lijepo zvuči i bazira se na vjeri da će Evropa proizvoditi i izvoziti znanje i uvoziti proizvode koje stvara jeftina radna snaga u Kini i "kinama" po svijetu. Da će to raditi multinacionalke bilo je jasno, ali evropska politika morala bi tražiti od njih da i tamo poštuju neke minimalne socijalne norme koje postoje u Evropi.

Ako se sada globalni tokovi kapitala mijenjaju, da li je za zemlje u razvoju realnije da investicije očekuju iz Kine? Prije nego iz Evrope koja ima sopstvene probleme?

– U pogledu stranih investicija, bilo evropskih, kineskih ili slovenačkih ne mijenjam poznati stav. Strane investicije nisu lijek za sve, njihovi "spill over" efekti mogu biti štetni, na duži rok količina odliva kapitala sigurno je veća od njegovog priliva. Dovoljno je pogledati bilanse plaćanja zemalja sa velikim stranim investicijama, deficiti nastaju na računu odliva kapitala. Ali, razumijem da je ponekad, dakle u kriznim situacijama, prodaja imovine jedino rješenje.

Poznati ste po tome što pravite sjajne paralele globalnih dešavanja sa primjerima iz lokalne prakse. Ako je i Jugoslavija imala svoj Bregzit – primjer Slovenije, ko je onda bio jugoslovenski Donald Tramp? Ko je sistem prodrmao iz temelja?

– U Jugoslaviji smo imali nekoliko Trampova, najmanje dva: Tuđmana i Miloševića. Prvi je bio narcisoidan nacionalista, drugi je nacionalizam iskorišćavao da se domogne vlasti. I jedan i drugi su htjeli stvoriti veliku Hrvatsku ili veliku Srbiju, a rezultati su: mala Hrvatska i mala Srbija. I Tramp stvara veliku Ameriku, rezultat će i kod njega biti mala Amerika.

Za mene je slovenački "bregzit" i tada i sada bio nekakav izlazak u nuždi, a ne ostvarenje hiljadu godina starog sna o samostalnoj Sloveniji. Ali, već sam nekoliko puta rekao, da mi Slovenci imamo sreću što nemamo slavnu istoriju, dakle što nismo ni najstariji narod i što ne znamo gde su po svijetu razasute naše kosti.

Za zemlje regiona predviđaju se, u najboljem slučaju, stope rasta od tri do četiri odsto. Mnogi lideri to smatraju uspejhom, poput premijera Srbije Aleksandra Vučića. Da li je to dovoljan razlog za slavlje?

– Savremena društva su opsednuta idejom rasta, a rast je više-manje stvar devetnaestog i dvadesetog vijeka. Sasvim je razumljivo da zemlje koje zaostaju žele dostići bogatije zemlje, što je moguće jedino ako rastu mnogo brže od cilja. Tu ne treba zaboraviti da je u BDP-u, kojim obično mjerimo rast, 70% usluga koje izmišljamo da bismo stvorili dovoljno radnih mjesta. U sadašnjim uslovima stabilan rast od tri posto može se proglasiti uspjehom, i sasvim je normalno da srpske vlasti pripisuju sebi zasluge za sve dobro, a za sve slabo drugima. To rade sve vlasti u svijetu. Da li je tri odsto rasta dovoljan razlog za slavlje – ne znam. Ali znam da su i slavlja različita. U Sloveniji smo prije neki dan slavili desetogodišnjicu uvođenja evra koji, za razliku od nekih drugih zemalja, u Sloveniji i nije napravio štete. Uz mnogo ushićenih govora i slavljenje "uspjeha", jer smo prvi od novih članica dobili evro, moj odgovor na pitanje oko slavlja bio je: I Srbi slave Kosovsku bitku u kojoj su izgubili samostalnost.

Slovenačke firme dugo su bile u slovenačkom vlasništvu. To se vrlo često u Srbiji navodilo kao primjer uspešne privatizacije. Da li je takav sistem doživeo slom, s obzirom na to da je mreža kapitala počela da se topi, a da su mnoge kompanije na kraju završile u rukama hrvatskih biznismena, na primer?

– Da, nažalost, iako u domaćem ili pretežno domaćem vlasništvu ostaju poznate firme, kao što su Krka i Gorenje. Priča o povezivanju načina privatizacije i sadašnje rasprodaje imovine je dugačka i komplikovana. Ukratko, slom je rezultat četiri godine hazardiranja između 2005. i 2008, u kojem je neto strani dug porastao od nula evra na 10 mlrd EUR, zbog suviše brze ekspanzije i zbog dostupnosti neograničene količine jeftinog novca. Tada dolazi kriza u kojoj je došlo do iznenadnog kočenja, odnosno umnožavanja kredita, što su pratili zahtjevi banaka da se odmah vrati novac. Sve je to inicirano popularnom politikom borbe protiv tajkuna, koja je uništavala "njihova" preduzeća a indirektno i druge kompanije. Privreda je stala, banke su jeftino prodavale zadužene firme. Najveća tragedija stvorena je 2013. godine, kada smo po diktatu Evropske komisije stvorili slabu banku, da bismo "sanirali" bankarski sistem. Sve se počelo rasprodavati raznim fondovima, koji su preprodali za 30 ono što su kupili za 10, prije nekoliko godina. Vlada kaže da to nije njena nadležnost i da se ne može miješati u odluke "samostalne" slabe banke, koju vode strani i domaći finansijski "eksperti". Tek kada se ta rasprodaja završi, potencijalna šteta pretvoriće će se u stvarnu.

Autor: Anica Telesković

(Napomena: tekst je u potpunosti preuzet iz Magazina Biznis. Poziv na pretplatu www.nirapress.com)