NavMenu

Salih Teskeredžić, produkt dizajner - Kreativac u zemlji čuda

Izvor: eKapija Petak, 20.02.2015. 16:25
Komentari
Podeli
Salih TeskeredžićSalih Teskeredžić
Nisam težio kompanijama koje su bile "svjetska imena", jer rad u njima ne ostavlja prostor široke slobode. Ograničeni ste na dizajn jednog ili dva proizvoda i tu se priča završava. Rad u takvim kompanijama ostavlja vam prostor brže profesionalne afirmacije, a u suštini je bitniji kvalitet rada i kontinuitet dužeg perioda. Mene je uvijek interesovao rad sa entuzijastima, vizionarima u nastajanju, gdje imate prostor da radite na cjelokupnom brendiranju kompanije, kao što je bio rad u "Fritz Friedrich"-u u Austriji ili našim domaćim kompanijama koje su "nastajale" - "Artisan" iz Tešnja, "Rukotvorine" iz Konjica i najnoviji brend "Gazzda".

Ovako počinje razgovor za portal "eKapija.com" Salih Teskeredžić, uspješni produkt dizajner, čiji su radovi iz produkt dizajna, enterijera i arhitekture realizovani za kompanije u više evropskih zemalja: Austrija, Bosna i Hercegovina, Danska, Italija, Njemačka.

- Sjećam se jednog davnog intervjua sa trenerom košarkaškog kluba "Bosna", Bogdanom Tanjevićem, koji je rekao da ga ne interesuje treniranje npr. "Reala" koji je već "evropski prvak", nego je interesantno od "Bosne", od totalnog autsajdera napraviti evropskog prvaka. To je filozofija, vizija, i to je ustvari pravi izazov.

Izlagao je na međunarodnim sajmovima namještaja i enterijerske opreme u Milanu, Kelnu, Njujorku, Parizu, Kopenhagenu, Beču, Ulmu, Hanoveru, Ljubljani, Beogradu, Zagrebu, Sarajevu...

Samostalno je izlagao u galerijama "Mak" i "Collegium artistucum" u Sarajevu, galeriji "WUK - Werkstätte und Kulturhaus" u Beču i učestvovao na više grupnih izložbi.

Mnogi od njegovih proizvoda dobitnici su više međunarodnih nagrada iz oblasti produkt dizajna od kojih se izdvajaju 10 nagrađenih proizvoda "German Design Concil"-a sa "Interior Innovation Award" na sajmu "Imm Cologne", a za tri proizvoda Teskeredžić je 2011. nominovan za nagradu "German Design Award".

Umjetnost – jedini izbor

- Rođen sam u Bugojnu, a osnovnu školu i gimnaziju sam pohađao u Gornjem Vakufu. Arhitektonski fakultet i kasnije magistarski studij produkt dizajna završio sam u Sarajevu. Odluka za profesiju produkt dizajnera uslovljena je, dakle, pozivom arhitekte i početnim radom bivšeg stipendiste kao dizajnera namještaja u "Šipad"-ovoj fabrici u Gornjem Vakufu, nakon studija. Otkrivanje svih čari zanimanja produkt dizajnera, a kasnije i pedagoški rad na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu su oblikovali opredjeljenje za daljim usavršavanjem u toj profesiji.

U djetinjstvu sam maštao samo o jednoj profesiji - postati slikar. To opredjeljenje, a vjerovatno, želja i potreba za bavljenjem umjetnošću, trasirali su put ka sličnoj kreativnoj disciplini kao što je arhitektura, i kasnije produkt dizajn.

Studentski dani ostali su mi u sjećanju više kao doba mladalačkih frustracija i traženja sebe među 250 studenata prve godine, koliko nas se tada upisalo. U toku studija nedostajao mi je direktan kontakt sa profesorima, ležerniji način, razgovor, što naravno nije bilo moguće u takvom mnoštvu. Nakon tih "tegobnih" godina desio se diplomski rad kod profesora Zlatka Ugljena i tada se upalilo svjetlo u tunelu. Taj direktan kontakt, razgovori sa njim, otkrili su mi istinske čari arhitekture kao umjetnosti. Etički pristup struci, ali i njegovo ohrabrenje da i posao produkt dizajnera u fabrici u Gornjem Vakufu može biti veliki izazov, ostavilo je neizbrisiv trag za dalji strastven rad u fabrici.

Kako sam dobio slobodu odlučivanja u "Šipad"-u

- Dok sam studirao, zanimanje dizajnera nije bilo zaživjelo. Bio sam "Šipad"-ov stipendist, pa sam po ugovoru tamo morao raditi minimalno godinu dana. Za mene, kao arhitektu, bila je velika trauma raditi posao dizajnera u fabrici. Bila je to velika kompanija koja je proizvodila potrošni namještaj za široko tržište. Što se tiče dizajna, tu nije bilo nikakve strategije. U masi od 700 ljudi jedan dizajner jako se lako može izgubiti, ali sam vrlo brzo shvatio da "Šipad" nudi izuzetan potencijal. Oko sebe imaš hrpu materijala i raznih formi. Tu je počela fascinacija drvetom. U tehnološkom pogledu, "Šipad" je za to vrijeme bio na visokoj poziciji, jer je sve izvozio. Evropa, SAD i Australija bile su tipična tržišta. U jednom trenutku, osjetiš se kao Alisa u zemlji čudesa. Umjesto očekivanog razočaranja, počinješ uviđati nevjerovatne mogućnosti za kreativan rad.

Imao sam sreću da su ljudi koji su vodili "Šipad" razumjeli važnost dizajna i podržali moje inicijative, tako da sam imao slobodu odlučivanja o tome koji će se proizvod ili kolekcija proizvoda razvijati. Tako je prva kolekcija namještaja nastala spontano, samoinicijativno. Nazvali smo je Bosna-bio, a bila je pokušaj razvoja vlastitog rukopisa. Sreća je bila da smo već s prvom kolekcijom, s kojom smo se pojavili na Beogradskom sajmu, dobili nagradu "Zlatni ključ". Zbog osvojene nagrade, ali i komercijalnog uspjeha počeli su da mi vjeruju kao dizajneru.

Njemački distributer "Rosenthal" je, naime, otkupio cijelu godišnju proizvodnju. S druge strane, želio sam naučiti više. Tada smo u dizajnu i arhitekturi, još više nego danas, bili refleksija događanja u zapadnoj Evropi i Americi. I tako sam krajem 1989. otišao u Austriju i počeo rad u arhitektonskom birou "Helga Lassy". Kod nas se tada "dobro živjelo", tako da nisam otišao zbog egzistencije. To je bio, prvenstveno, izazov za nečim novim, za promjenom i upoznavanjem rada u jednoj razvijenoj sredini, koju sam upoznao putujući kao "Šipad"-ov dizajner.

Tih godina u Austriji je bilo puno posla u arhitekturi, tako da sam relativno lako našao posao u arhitektonskom uredu u kojemu sam ostao dvije godine, uglavnom projektujući dječje vrtiće. Vlada je sufinansirala izgradnju 200 vrtića, a mi smo bili dio tog procesa u području gornje Austrije. Bio je to svojevrstan povratak arhitekturi i jedno sasvim pozitivno iskustvo.

Govorili su mi da je avantura, a ja sam htio samostalni rad


- Tu su me dočekala i ratna zbivanja, pa me jednog dana nazvao otac i rekao mi da me preko Crvenog križa traži jedan Austrijanac. Riječ je bila o čovjeku s kojim sam uspostavio kontakt još za vrijeme rada u "Šipadu". Za njega, tj. za njegovu tvrtku "Fritz Friedrich", projektovao sam kolekciju vrtnog namještaja. "Fritz Friedrich" je jedan od vodećih u Austriji po proizvodnji opreme za eksterijer, poput dječjih igrališta i opremanja parkova, te je bila fokusirana na korišćenje drva u eksterijeru. Saradnja s "Fritz Friedrich"-om trajala je više godina, tokom kojih sam radio i na razvoju njihovog korporacijskog identiteta. Austrija je bila upravo pred ulaskom u EU i za tvrtku je bilo važno osnažiti svoj identitet. U tom periodu razvijali smo sistem rekvizita za dječju igru. Riječ je bila o potpuno modularnom sastavu u kojem se mora reagovati na specifine prostorne situacije, pa je trebalo razviti maksimalno jednostavan element koji će se tim specifičnostima prilagođavati. Sistem nazvan "Romeo i Julija" na kraju se pokazao kao veoma pozitivno iskustvo, a bio je i uspješan. Dobili smo nagradu "Eco design" bečkog Ministarstva nauke, obrazovanja i kulture.

Nakon rada u arhitektonskom birou "Hermann Schmidt" sam se osamostalio i osnovao atelje "Archides" 2000. godine u Beču. To samostalno iskustvo ili avantura, kako su mi prijatelji govorili, zbog konkurencije od skoro 1.000 bečkih arhitektonsko-dizajnerskih biroa, odigralo je presudnu ulogu da shvatim da je sloboda u radu, ipak vrijedna pokušaja. To se pokazalo, bar za mene, ispravnim.

"Archides" je djelovao u području dizajna, arhitekture i enterijerskog projektovanja zavisno od naloga koje sam dobijao. U početku je bilo teško, zbog konkurencije. Ali kao što kažu: "Sto vas ne ubije to vas ojača", tako da sam čvrsto odlučio da sljedeći korak mora imati još viši stepen kreativne slobode i stručne širine. Sa gostujućim predavanjima na Akademiji likovnih umjetnosti počinjem 2002. godine po pozivu profesora Zlatka Ugljena da održim nekoliko predavanja na postdiplomskom studiju, zatim i u redovnoj nastavi, gdje dvije godine živim praktično izmedu Sarajeva i Beča. Onda, 2004. odlučio sam se preseliti u Sarajevo, sa fiksnim zaposlenjem na Akademiji likovnih umjetnosti kao predavač na odsjeku za produkt dizajn, na predmetu Industrijsko oblikovanje, gdje sam naslijedio pokojnog profesora Zdenka Praskača. Tu sam i danas, a paralelno vodim samostalni atelje "Ad Arte" kog sam osnovao 2007. godine i koji je nastavio aktivnost bečkog "Archides"-a u području arhitektonsko-enterijerskog projektovanja i produkt dizajna.

Rad u "Artisanu", "Rukotvorinama", "Gazzdi"

- To je rezultat jedne stare vizije ili, bolje reći, utopije kako mi je tada izgledalo, da nastavim ono što sam započeo u "Šipadu" u Gornjem Vakufu. Radilo se o pokušaju stvaranja specifičnog identiteta kroz sopstveni dizajn, kroz naše originalne proizvode nastale u našim fabrikama. Želio sam da pokušam sa dizajnom originalnih kolekcija koje bi imale viši nivo u izradi, kvalitetu i svakako dizajnu, da se prekine praksa plagiranja ili rada po "tuđim" narudžama kao što je bila uobičajena "izrabljivačka" praksa koja ni danas nije nestala. Najdragocjenije u tom radu je osjećaj da je to moguće, da je to ispravan put, te da su mnogi drugi proizvođači to isto prepoznali kao perspektivu za svoj dalji razvoj. Međunarodni uspjeh tih brendova, te nagrade za dizajn su bile dodatna satisfakcija.

Namještaj kao iz doba 60-ih

- Pozvao bih se na izjavu dizajnera Toma Diksona koji kaže da smo mi jedina generacija koja vjeruje da će našoj djeci biti lošije nego nama. Ta vrsta pesimizma govori o jednoj globalnoj krizi morala, sociološko-psihološkom stanju obezglavljene ljudske zajednice koja teži povratku jednostavnim, poštenim humanim principima i nada se povratku ili reafirmaciji tih vrijednosti u svijet brutalnih odnosa baziranih na sili i moći. Takav osjećaj, kada govorimo o produkt dizajnu ili enterijeru u kojem živimo, vraća nas u doba spokoja ili atmosferi "topline doma" koju poznajemo iz tog perioda ili perioda našeg bezbrižnog odrastanja. Tako smo svjedoci jednog ležernog stilmixa u enterijeru ili povratka u prošlost sa pogledom na budućnost, kako bi analitičari trendova nazvali taj retrofuturistički manir.

Šta je dobro, a šta loše u industriji namještaja u BiH


- Ono što je dobro to bih definisao kao novi početak ili novu šansu. Kao u svakom početku imamo šansu da on bude ispravan, a ne nakaradan, da bude postavljen na čvrstim temeljima. Tu vidim ulogu originalnog produkt dizajna i marketinga kao jednu od važnijih strateških odrednica. Iluzije u pravcu povratka na raniji model velikih državnih proizvodnih sistema trebalo bi što prije da se oslobodimo. Moramo da radimo na stvaranju okvira u kojem će nesmetano moći djelovati mnoštvo manjih i fleksibilnijih kompanija koje, ustvari, čine privrednu okosnicu razvoja naprednih zemalja po veličini sličnih našoj.

Ono što je trenutno loše, ne samo u BiH nego i šire je izumiranje zanata. To je naš esencijalni problem. Porazgovarajte npr. sa nekima od naših proizvođača i od svakog ćete čuti jednu te istu stvar - ne možeš naći na tržištu stolara, tapetara, bravara, tokara, itd. Nedavno sam bio svjedok raspisa konkursa za stolara u sarajevskoj regiji i nije za povjerovati da se nije prijavio niko, pored toliko nezaposlenih. Dakle, nema ih. To bi trebalo da bude strateški cilj u srednjoškolskom obrazovanju. Zatim, u saradnji sa biroom rada koji bi ponudio fleksibilne i atraktivne programe za prekvalifikacije prema potrebi tržišta. Najveći broj dobrih stolara u fabrikama koje poznajem su uglavnom prekvalifikovani i naučeni radu tek u proizvodnji.

Jedan od aduta je kvalitetna sirovina, npr. drvo koje još uvijek imamo, ali sirovina koja će biti pretočena planski u kvalitetan proizvod za svjetsko tržište. Tu smo npr. u nekim segmentima ispred skandinavskih zemalja, a trenutno iza zbog neplanske sječe i izvoza neobrađene sirovine koju moramo zaustaviti. Zapadno tržište još ima perecepciju da mi znamo "praviti namještaj". To sam se više puta posvjedočio kroz razne kontakte.


Kao nepopravljivi optimista vidim razvoj ove industrije sa daljim i većim koracima u trenutno uspješnom početnom razvoju i naravno sa poboljšanim segmentima koji nedostaju, a o kojima sam već govorio. Nadam se da će državne strukture napokon prepoznati potencijal koji se budi i svom snagom ga podržati, budući da bi na taj način stvorili okvir za zapošljavanje velikog broja ljudi koji bi našli svoje mjesto u segmentu nečega što mi znamo i možemo. Kao neko ko je po strani politike, ne razumijem da ne postoje ljudi koji, ako ništa drugo, ne učine to iz razloga sopstvene ili stranačke promocije, pa tako je jasno vidljiv i "dokaziv" taj industrijski potencijal.

Zar je sramota biti stolar?

- Tajna i uspjeh npr. Italije koju poznajemo kao zemlju dizajna, nije samo u dizajnu, nego počinje od baze, od odličnih zanatlija. Tek tada je dizajn moguć ako ima neko ko će ga pretočiti u stvarni proizvod, a to su oni, zanatlije. Trebalo bi raditi i na afirmaciji zanata. Danas je mladom čovjeku sramota reći da je stolar, a ne neki nedefinisani "sales manager" što puno ljepše zvuči, a iza toga često ne stoji egzaktno znanje. Danas se može u zemlji bez problema zaposliti svaki stolar, dobar zanatlija, pa zar je sramota biti dobar stolar u poređenju sa lošim ekonomistom, komercijalistom, dizajnerom i slično.

Tako bismo afirmisali i dizajn i privredni razvoj. Uzmimo primjer Italije koja dizajn vidi kao jedan od prioriteta u svom razvoju, kao strateški državni interes u razvoju sopstvenog imidža. Dobar primjer je i naša filmska industrija, koja je napravila odlične rezultate po pitanju imidža naše zemlje. Mnoštvo je takvih individualnih primjera, ali nažalost oni se bez institucionalnih okvira često svode na onu o "ćoravoj koki koja ubode zrno".

Željan znanja bježim od rutine


- Sadašnji rad sa studentima na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu predstavlja i zadovoljstvo u radu sa mladim i kreativnim ljudima željnim znanja, ali i obavezu za stalnim stručnim i naučnim usavršavanjem i održavanjem intelektualne kondicije, koja je daleko od rutine od koje sam uvijek bježao. Naravno da možete biti zadovoljni kada nakon studenta početnika vidite formiranu osobu koja je u stanju da stručno djeluje.

Od dolaska na Akademiju insistirao sam na radionici. Želio sam djecu gurnuti u radionicu, u taj svijet Alise u zemlji čudesa, u direktan rad s materijalom. Tako da je radionica postala nukleus našeg obrazovnog procesa. Kod mene student najčešće mora sam napraviti prototip u mjerilu 1:1, da osjeti materijal, ali, što je još važnije, da shvati kako je završetak projektovanja na papiru zapravo početak pravog rada. Drugi je korak povezivanje s praksom, što radimo kroz različite radionice. Jednostavno, možete vidjeti oduševljenje na licima studenata kad se vrate iz radionice ili proizvodnje.

Kreativni posao, kao što je produkt dizajn, je u suštini rad autodidakta, poput slikara, kipara i slično. To je svakako u svojoj početnoj fazi. Kasnije dolazi tim koji se uključuje u razradu, izradu prototipa, uvođenje u proizvodnju. Tu je i markentiška ekipa, fotografi, grafički dizajneri i taj rad je svakako timski. Ta granica između samostalnog i timskog rada često se ne vidi. U svakom slučaju, trudim se da svaki moj proizvod lično kontrolišem i nadgledam u svim navedenim fazama.

Svaki od skoro 200 realizovanih proizvoda koji je našao put do krajnjeg kupca koji se odlučio baš za njega u poplavi ponude drugih smatram uspjehom ili bolje reći zadovoljstvom.

Skijanje i dobre knjige

- Da se ne bavim ovim poslom bih bio arhitekta sa hobijem produkt dizajnera ili obrnuto, ako bi bilo moguće. Privatno imam veoma malo slobodnog vremena, tako da za užitak u skijanju ili čitanju slojevitih knjiga moram da kradem vrijeme. Srećom, projektovanje i dizajn proizvoda nije samo posao, nego i užitak, tako da nemam osjećaj granice između radnog i slobodnog vremena. Porodica je naravno ta koja ima razumijevanja za moj rad, pa smo svi nekako u "toj istoj priči".

Talenti su svakako u sferi moga posla, a mana mi je da sam lijen i neodgovoran za stvari koje ne volim da radim, tako da zbog njih i drugi, a i ja imamo problem. Znam da me mnogi trpe zbog toga, ali i ovaj put im se izvinjavam sa malim nadama da će se nešto popraviti.

Do sada sam obično iz jedne obaveze ulazio u drugu, pa bih mogao malo više razmisliti i o vraćanju harmonije u život...

Ako ostvarim sve, šta bih dalje radio

Volim, ustvari, to stanje kretanja. To može biti i brža vožnja automobilom, a svaka promjena sredine, pogotovo sa nekom drugom florom i faunom, pričinjava mi zadovoljstvo. Pamtim saharu, podzemna staništa u Tunisu, podzemne grobnice u Egiptu i put kroz Evropu i obilazak arhitektonskih objekata Le Corbussier-a.

Volim toleranciju, jednostavnost kod ljudi i maksimu da ne činim drugom sto ne bih rado da se meni čini.

Ono što nije ostvario do sada, ali se neće smiriti dok to ne ostvari?

- Takva vrsta tihe presije ne postoji, jer ne bih mogao da funkcionišem da nešto moram ili da me to uznemiruje. Ako bi se i ostvarilo sve što bih želio, vjerovatno tada ne bih bio miran, budući da ne bih znao šta dalje da radim.

Teodora Brnjoš

Fotogalerija
Namještaj Saliha Teskeredžića
Komentari
Vaš komentar

Top priče

28.03.2024.  |  Energija, Industrija

ArcelorMittal zatvara Koksaru u Zenici, dio radnika prelazi na rad u Njemačku

Kompanija ArcelorMittal Zenica pokušava pronaći načine da izađe iz postojeće situacije s obzirom na to da se zbog niske cijene čelika na svjetskom tržištu suočavaju s velikim izazovima u poslovanju, pa su odlučili obustaviti proizvodnju koksa, izjavio je danas na pres konferenciji generalni direktor AMZ-a, Nikhil Mehta. On je kazao kako je ovo samo jedan od koraka koje u narednom periodu planiraju poduzeti u tom smislu. - Jedan od

Potpuna informacija je dostupna samo komercijalnim korisnicima-pretplatnicima i neophodno je da se ulogujete.

Zaboravili ste šifru? Kliknite OVDJE

Za besplatno probno korišćenje, kliknite OVDJE

Pratite na našem portalu vijesti, tendere, grantove, pravnu regulativu i izvještaje.
Registracija na eKapiji vam omogućava pristup potpunim informacijama i dnevnom biltenu
Naš dnevni ekonomski bilten će stizati na vašu mejl adresu krajem svakog radnog dana. Bilteni su personalizovani prema interesovanjima svakog korisnika zasebno, uz konsultacije sa našim ekspertima.