Mumificiranje, postupak koji su primjenjivali stari Egipćani: San o vječnom životu

Drevni egipatski kraljevi vjerovali su da njihov zagrobni život zavisi od toga koliko će biti očuvano njihovo tijelo. Zato su mrtvi balzamovani, a mumije se skrivale duboko ispod zemlje u unutrašnjosti piramida. Čak su i unutrašnji hodnici ovih ogromnih zdanja zatrpavani i skrivani od mogućih pljačkaša. Uz grobnice je stavljana hrana i sve ostalo što je po vjerovanju Egipćana bilo potrebno kraljevima za njihov zagrobni život.

Mumificiranje je postupak kojim se tijelo konzervisalo, a njegov je cilj oslobođanje onih elemenata duše koje će preživjeti smrt tijela.

Postupak mumificiranja sastojao se u odstranjivanju lako razgradljivih unutrašnjih organa i konzervaciji tijela koje bi tako bilo trajnije očuvano. Iako su najstarije mumije izrađene još prije 5.000 godina, konačne tehnike mumificiranja razvijene su za vrijeme Srednjeg kraljevstva.

Postupak je doveden do svog tehnološkog vrhunca u Novom kraljevstvu. Iz tog je razdoblja ostalo očuvano niz faraonskih mumija, koje se i danas mogu vidjeti u muzejima cijelog svijeta.

Budući da je mumificiranje ujedno predstavljalo i religijsko-magijski obred, te uključivalo čitanje posebnih ritualnih tekstova, jasno je da u trajanje mumificiranja nije ulazila samo mehanička obrada umrlog.

Danas se zna da su zapravo postojali vrlo različiti načini tog postupka, a koji su se primjenjivali zavisno od platežne moći naručioca ukopa.

Najsavršeniji postupak mumificiranja podrazumijevao je odstranjivanje mozga kroz nosnice pomoću metalnih kuka, a ono što kuka nije mogla dosegnuti odstranjivalo se pomoću lijekova. Nakon toga utroba se otvarala po strani grubim nožem, a zatim se uklanjao ukupan sadržaj abdomena. Čitava šupljina se potom čistila i ispirala, prvo s palminim vinom, a zatim ulivanjem usitnjenih začina.

Potom su je ispunjavali čistom usitnjenom mirtom, kajsijom i drugim aromatskim materijama, s izuzetkom tamjana, te je ponovo zašivali. Po završetku tog posla, tijelo su polagali u so i ostavljali ga tako najduže 70 dana. Kada prođe ovo razdoblje, koje nije smjelo trajati duže od 70 dana, tijelo se pralo i čitavo umotavalo u fine lanene povoje, prilijepivši se gumom koju su Egipćani upotrebljavali umjesto ljepila. U tom stanju tijelo se vraćalo porodici koja je naručivala jedan kip ljudskog oblika (drveni sarkofag antropoidnog oblika) i u kojeg su stavljali mrtvaca, te ga tako sahranjivali u grobnicu, postavljajući ga u stojećem stavu pored zida. Tako se obavljao najskuplji postupak balzamovanja.

Kraljevske mumije su imale funkciju relikvije koja se morala čuvati s posebnom pažnjom, pa su faraoni bili mumifikovani najkvalitetnijim poznatim tehnikama.

Egipćani su učestalo komunicirali s mrtvima prinoseći darove u hrani i piću nižem aspektu njihove duše (ka), koji je po njihovim vjerovanjima zadržao tjelesne potrebe.

Prije nekoliko godina Egipatski arheolozi su, prilikom iskopavanja na velikom groblju u Sahari, pronašli 30 mumija u 4.300 godina staroj grobnici. Mumije su pronađene u 11 metara dubokoj jami, od kojih se njih osam nalazilo u sarkofazima, a ostatak je bio smješten u udubinama u zidu.

Piramida u kojoj su mumije pronađene izgrađena je oko 2650. godine prije nove ere. Iskopavanja u Sahari traju posljednjih 150 godina, a tokom njih pronađeno je veliko groblje većinom iz Starog kraljevstva, ali i s grobnicama iz rimskog doba.

Mumificiranje, koje se tradicionalno povezuje s Egiptom, kasnije je praktikovao i veliki broj drugih kultura, kao što je to bilo u Peruu, gdje su pronađene mumije djece.

Najveća izložba mumija na svijetu postavljena je u martu prošle godine u muzeju "Rais Engelhorn" u Manhajmu, na kojoj je bilo izloženo 70 mumija sa svih kontinenata.