NavMenu

Jovan Kolundžija, violinista - Plakao sam kada je "Zvezda" gubila

Izvor: Blic Nedelja, 10.01.2010. 12:18
Komentari
Podeli

Jovan KolundžijaJovan Kolundžija

Za mene sudbinski susret sa slavnim violinistom Henrikom Šeringom odigrao se na prestižnom takmičenju muzičke omladine u Poljskoj. On je kao poljski Jevrejin i genijalni umetnik bio zamenik predsednice žirija Evgenije Ominske.

Posle takmičenja pozvao me je u svoj hotelski apartman da bi, kako je rekao, još malo uživao u mom muziciranju. Kada sam završio, tiho mi je rekao da je u redu, ali da bi on neke deonice za nijansu drugačije odsvirao. Prebledeo sam, to je bilo najznačajnije vrednovanje mog muziciranja koje sam ikad doživeo. Šering me je od tada prihvatio i tretirao kao duhovnog sina, počinje ispovest za "Blic nedelje" Jovan Kolundžija, violinista.

Skandal

Nisam ušao u finale muzičkog takmičenja u Poljskoj, što je za Šeringa bio veliki skandal. Bio sam mnogo utučen i majka me je jedva smirila. Poznati violinista je ustao od stola gde su sedeli članovi žirija i glasno rekao: "Zbog neverovatne odluke mojih kolega u žiriju, večeras vam neću svirati, već će to učiniti moj mladi i talentovani prijatelj iz Jugoslavije". Rekao je moje ime, što me je potpuno sledilo u tom momentu. Počeo sam da sviram neku Paganinijevu kompoziciju i nekoliko članova žirija je demonstrativno napustilo koncertnu dvoranu. Posle toga sam u pauzi studija na Muzičkoj akademiji u Beogradu proveo tri letnja meseca na Master klasu Henrika Šeringa u Meksiko Sitiju.

Radost i strast

Nekoliko puta sam svirao koncerte s njim. Praktikovao je da posvećeno radi sa svim studentima. Dolazili su talentovani violinisti sa svih strana sveta i on je svaku kompoziciju kojom bi se neki od studenata predstavio ponovo maestralno svirao na svojoj violini. Svu energiju je koristio za muziciranje. Svirao je 150 koncerata godišnje. Više od svih umetnika za koje sam čuo. Niko fizički nije bio u stanju da svira precizno svaki drugi dan zaredom. I kada je bio bolestan, Šering je svirao bez prestanka. U Beogradu smo jednom zajedno svirali Bahov koncert za dve violine sa Beogradskim kamernim orkestrom. Uživao je u gurmanlucima i domaćoj rakiji u restoranima u Skadarliji. Bio je radoznao i strastan čovek i mnogo je voleo život.

Rodbina iz Knina

Moj otac Sava Kolundžija rođen je u selu Žagrović kod Knina. To je mitsko mesto mog detinjstva jer smo tamo porodično svraćali svaki put kada bismo se na odmor uputili prema Jadranskoj obali. Na kapiji porodičnog imanja sačekivala nas je brojna rodbina i ja bih svaki put upoznao nekog novog strica, brata ili sestru. U Kninskoj Krajini se rodilo mnogo Kolundžija. Miris sveže pečene jagnjetine na krompiru i slatki ukus domaćeg paradajza u selu Žagrović nigde više nisam pronašao iako sam obišao čitav svet.

Ljubav u logoru

Moja majka Vera je rođena u Rigi, glavnom gradu Letonije koji je uvek bio kulturna prestonica regiona. Svirala je klavir od četvrte godine. Kao najstarije od troje dece u njenoj porodici, Veru su nacisti za vreme Drugog svetskog rata internirali u radni logor blizu Hanovera. Tamo je uspela da preživi tri godine. Nekoliko meseci pre nego što su savezničke trupe oslobodile logor, Vera je upoznala Savu kojeg su nacisti u zarobljeništvo sproveli iz Knina. Kraj Drugog svetskog rata i slobodu Sava i Vera su dočekali u emotivnoj vezi, s planovima da ostanu zajedno do kraja života. U razrušenom Beogradu su počeli da grade dom i stiču zajedničku porodicu.

Dečji raj

Mama Vera me je iz porodilišta donela u naš porodični stan u maloj zgradi u blizini hotela "Moskva" na Terazijama 22. Dvorište zgrade u kojoj smo živeli spajalo je Terazije i Balkansku ulicu. Bio je to naš dečji raj u centru grada. Naše fudbalsko igralište, bojno polje, pozorišna scena…Prostor u kojem smo se igrali od jutra do mraka. Samo nas je jak mraz zadržavao po nekoliko sati u kućama, ali smo i tada polivali dvorište vodom kako bismo dobili naše sopstveno klizalište. Moja sestra je barabar s nama igrala fudbal jer nije htela da se izdvaja iz pretežno muškog društva. Čak smo posle nekoliko meseci ubedili roditelje da nam obezbede nekoliko sijalica i sprovedu rasvetu nad terenom.

Pečene semenke

Bilo je bezbroj fudbalskih derbija u večernjem terminu, kao na pravim stadionima. Još nisam išao u školu kada sam u fioci jedne komode pronašao novac i u "diskreciji" se uputio da kupim pečene slane semenke kod lokalnog uličnog prodavca. Dao sam mu novac u visini nedeljnog budžeta naše porodice. Prodavac mi je napunio džepove semenkama i tutnuo mi nekoliko prepunjenih fišeka u ruke. Ozaren sam uleteo u kuću i pohvalio se majci šta sam uradio. Prvo se nasmejala, a potom mi nekoliko sati objašnjavala kolika je vrednost novca koji sam dao uličnom prodavcu semenki. Crveneo sam danima kad god bi me majka pogledala ili mi nešto kazala.

Violina

Moji roditelji su obožavali da slušaju radio, pa se u kući uvek čula neka muzika. Mama je imala običaj da zapeva, a ja sam kao hipnotisan slušao zvuk violine u koncertnoj izvedbi velikih majstora čije je nastupe radio direktno prenosio. Mama mi je pričala o velikim orkestrima, operi, baletu. Nisam još proslavio šesti rođendan, kad mi se u rukama našla violina na kojoj su mogli da sviraju samo formirani ozbiljni umetnici. Bez obzira na to, tri dana je nisam ispuštao iz ruku kad god sam bio u budnom stanju. Svima oko mene je bilo jasno da me niko i ništa u životu neće odvojiti od violine.

Urlanje

Moja prva profesorka violine Milica Sredojević nekoliko meseci mi je držala privatne časove u našoj kući, a onda sam po njenoj preporuci krenuo u Muzičku školu "Vojislav Vučković" koja se nalazila u neposrednoj blizini Kalemegdana. Muziciranju na violini me je učio ambiciozni ali vrlo grub profesor čiji su se časovi pretvarali u maltretiranje. Dobijao sam nagrade na takmičenjima, ali svaki put kada sam kretao u Muzičku školu nadao sam se da neću imati čas i tako izbeći šezdeset minuta urlanja i psihološkog pritiska. Verovao sam da dete s mojim vaspitanjem i radnim navikama ne zaslužuje tako radikalan tretman od svog pedagoga.

Gimnazija

Kasnije sam upisao Muzičku gimnaziju "Josip Slavenski" koja se tada nalazila u zgradi današnje Muzičke akademije. Tamo mi je predavala Mirjana Ristić, sušta suprotnost profesoru. Blaga i staložena žena, što me je motivisalo da vežbam iznad svojih mogućnosti. Zanimali su me tehnički predmeti poput fizike, ali je violina uvek i u odnosu na sve imala prednost.

Najvažniji aplauz

"Santa Lučija" je prva kompozicija koju sam od početka do kraja odsvirao pred publikom. Mama se s pijace vratila kući i zatekla me kako se spremam za "koncert". Ništa mi nije rekla, samo je spustila torbe i sela na stolicu. Kada sam odsvirao kompoziciju i poklonio se, dobio sam glasan aplauz od majke, što je za mene bilo ogromno ohrabrenje. Kasnije sam svirao na različitim mestima i pred različitim ljudima po svetu, ali sve je bilo lakše posle aplauza moje majke Vere u dnevnoj sobi našeg stana na Terazijama. Bila je to moja inicijacija u svet koncert-majstora i definitivno moj najznačajniji nastup u životu.

Majka

Vera je mene i moju sestru Nadu vodila redovno na časove u muzičku školu i provodila puno vremena s nama u kući dok smo vežbali. Napustila je posao u banci kada se Nada rodila i potpuno se posvetila deci. Ona je najzaslužnija što smo se Nada i ja na vreme posvetili instrumentima jer s petnaest godina bi bilo kasno da otkrivamo tajne klavira i violine.

Otac

Moj otac je bio priznati majstor za izradu predmeta od kože i imao je radnju na početku Balkanske ulice. Uvek se požrtvovano brinuo o egzistenciji svoje porodice i predano mi nabavljao violine koje su odgovarale mom uzrastu i nivou muzičkog obrazovanja. Radio je po dvanaest sati dnevno da bismo se moja sestra Nada i ja udobno školovali. Nada je svirala klavir u muzičkoj školi i Sava je svojim upornim i napornim radom uspeo da joj kupi pijanino kako bi mogla da vežba u kući. Nada je kao i ja uvodnih nekoliko meseci učila da svira violinu, ali je kasnije odlučila da je klavir bolji instrument za nju. Naravno, i ona je završila muzičku akademiju. Sava dugo nije dolazio na moje nastupe jer nije hteo svojim prisustvom da me dekoncentriše. Kasnije je redovno dolazio na moje koncerte.

Fudbal

Fudbal je jedna od retkih strasti van muzike koje su me ozbiljno drmale od ulaska u pubertet pa sve do 1991. godine. Gledao sam sve utakmice "Crvene zvezde" koje je igrala na Marakani i slušao s ocem radio prenose njenih mečeva kada je igrala u gostima. Umeo sam da zaplačem kada je Zvezda gubila i da vičem iz sveg glasa kada je pobeđivala. Još mi u ušima odzvanjaju glasovi Radivoja i Marka Markovića, legendarnih radio reportera koji su vešto opisivali kako Zvezda gubi ili pobeđuje.

Konzervatorij

Kada sam maturirao u Muzičkoj gimnaziji "Josip Slavenski", želeo sam da svoje ambicije vezane za violinu preselim u Moskvu upisom na čuveni Konzervatorijum "Čajkovski". Otišao sam u glavni grad tadašnjeg SSSR-a potpuno samouveren u svoje znanje i majstorstvo. Osvajao sam sve prve nagrade na takmičenjima muzičke omladine na svim domaćim takmičenjima i jednom bio drugi na evropskoj smotri mladih umetnika. Položio prilično zahtevni i obimni prijemni ispit. Bio sam očaran umetničkim sadržajima kojima sam prisustvovao tih nekoliko dana u Moskvi i spiskom značajnih violinista koji su studirali na prestižnoj visokoj muzičkoj školi.

Opstrukcija

S potvrdom da sam primljen na Konzervatorijum "Čajkovski" vratio sam se u Beograd u nadi da ću dobiti stipendiju od tadašnjeg Ministarstva kulture SFRJ i uspeti da se otisnem iz muzičke provincije. Tadašnji ministar kulture mi je kratko rekao da je siguran kako ću mnogo toga naučiti i na Muzičkoj akademiji u Beogradu. Nije želeo da napravi presedan jer su do tada umetnici iz SFRJ na strane univerzitete išli isključivo na specijalizaciju posle završenih osnovnih studija na domaćim akademijama. Bio je to težak emotivni i psihološki udarac za mene jer sam mnoge tehničke komponente u muziciranju godinama ispravljao i maskirao posle završenih studija na Muzičkoj akademiji u Beogradu. Tadašnje vlasti su zbog sopstvene sujete opstruirale i usporavale razvoj mnogih talentovanih jugoslovenskih umetnika. U to vreme su profesori na Muzičkoj akademiji u Beogradu učili zajedno sa studentima, što je u ozbiljnim obrazovnim sistemima apsolutno nedopustivo.

Svetski putnik

Putovanja su bila obavezni deo mog života. Obišao sam svet, ali najbolje sam se osećao u Akapulku, Dubrovniku i Njujorku. U Akapulku sam upoznao raj u kojem su priroda i ljudi sjedinjeni u blagosti i hedonizmu. U Dubrovniku me je očarala kosmopolitska atmosfera, ogroman broj kulturnih događaja, kulise drevnog grada-republike, vino i žene. Dubrovnik je moj drugi dom. Jedan od najlepših gradova u Evropi. Tamo sam otkrivao sebe i kao umetnik i kao čovek koji uživa u životu. Za Njujork me veže neverovatna energija koju stvaraju ljudi koji žive tamo. Boravak u Njujorku vas obavezuje da budete najbolji u životu i poslu.

Letim, a sviram

Desilo mi se jednom da sam iz Beograda stigao u Santijago de Čile preko Lisabona, Meksiko Sitija i Buenos Ajresa. Sa aerodroma sam se odmah uputio u jedni crkvu u kojoj sam svirao Baha bez realnog kontakta sa svojim razumom. Bio sam bez koncentracije, ali sam uspeo da korektno nastupim pred publikom u toj crkvi. Činilo mi se da još letim dok sam svirao. Nikada neću zaboraviti let iz Njujorka za London kada ni pilot našeg aviona nije video pistu za sletanje na aerodromu Hitrou. Sedeo sam pored prozora i pokušavao da vidim pistu u momentu kada je avion počeo da ponire i ozbiljno sam se uplašio. Bio je to jedini avion koji je tog dana sleteo na bilo koji od aerodroma u Londonu.

Treći brak

Sada sam u trećem po redu braku u mom životu. Miljana govori sedam jezika. Provela je detinjstvo u Libanu kada tamo nije bilo rata i, kao i ja, zaljubljena je u Mediteran. Ratovi su je stalno selili u životu. Bila je u poslednjem avionu koji je poleteo za Beograd iz Iraka pre početka sukoba s Iranom. U Beogradu je pronašla ljubav odlučila da ostane do kraja života u njemu. Upisala je i završila ovde Filološki fakultet da bi što bolje naučila srpski jezik. Upoznali smo se jedne vesele večeri u restoranu "Reka".

Lična karta

Maestro Jovan Kolundžija je među najuspešnijim violinistima sa ovih prostora. Rođen je u Beogradu 1948. Studirao je i magistrirao na Muzičkoj akademiji u klasi profesora Petra Toškova, a usavršavao se kod čuvenog violiniste Henrika Šeringa. Proslavio je 40 godina uspešnih nastupa 2007. godine koncertom u Kolarčevoj zadužbini. Osnovao je 2001. Centar lepih umetnosti "Gvarnerijus". Centar je prerastao u njegovu umetničku zadužbinu, gde usmerava mlade talente. Tokom karijere je održao preko 4.000 koncerata. Povremeno nastupa zajedno sa svojom sestrom, pijanistkinjom Nadom Kolundžijom.

(Napomena: tekst je u potpunosti preuzet iz lista "Blic" od 10.01.2010.)

Komentari
Vaš komentar

Top priče

27.03.2024.  |  Industrija, Saobraćaj, Finansije

Grad ustupa privatnicima više od 30 zemunskih i palilulskih autobuskih linija - Spreman nacrt JPP na deset godina, posao težak pola milijarde evra

Gradske linije na potezima 100 i 700, kao i još nekoliko linija koje prelaze preko Novog Beograda i Zemuna, definitivno će biti ustupljene privatnim prevoznicima. Danas se održava hitna telefonska sednica Privremenog organa grada, na kojoj je od 100 tačaka, najvažnija upravo ona koja se tiče Odluke o usvajanju predloga projekta javno-privatnog partnerstva u obavljanju javnog prevoza na pomenutim linijama. Nacrtom ove odluke predviđeno je

Potpuna informacija je dostupna samo komercijalnim korisnicima-pretplatnicima i neophodno je da se ulogujete.

Zaboravili ste šifru? Kliknite OVDE

Za besplatno probno korišćenje, kliknite OVDE

Pratite na našem portalu vesti, tendere, grantove, pravnu regulativu i izveštaje.
Registracija na eKapiji vam omogućava pristup potpunim informacijama i dnevnom biltenu
Naš dnevni ekonomski bilten će stizati na vašu mejl adresu krajem svakog radnog dana. Bilteni su personalizovani prema interesovanjima svakog korisnika zasebno, uz konsultacije sa našim ekspertima.