Tri put meri jednom seci - Kako da ugovorom o softverskim licencama proizvođača učinite partnerom


Proizvođači poslovnog softvera svoja rešenja primarno rade za sektor malih i srednjih preduzeća, dok se u proseku po kompaniji koriste 3 licence, pokazuje analiza tržišta "Poslovni softver u Srbiji 2014".

Za razliku od slobodnog softvera, koji možete koristiti, menjati i distibuirati bez ograničenja, poslovni programi su vlasnički, pa ćete za njihovo korišćenje, ukoliko za vašu kompaniju ne naručite izradu softvera "po meri", morati da kupite licencu proizvođača.

Prodaja licenci, kao dozvole za upotrebu softvera, za korisnika predstavlja bolje rešenje od kupovine softvera kao izvornog koda, jer se kompanija bolje fokusira na svoj primarni posao koristeći softver kao alat, kaže za "eKapiju" Miodrag Ranisavljević, autor pomenute studije, koji uređuje i blog Poslovni softver. Mali je broj kompanija koje imaju ekonomsku opravdanost da formiraju sopstveni razvojni tim istog ili sličnog stepena posvećenosti kao proizvođač poslovnog softvera, osim ukoliko kompanija ne planira da promeni delatnost i iz onoga čime se sada bavi pređe u softversku kompaniju.

- Zamislimo da kompanija koja se bavi prevozom putnika pravi svoje autobuse umesto da ih kupuje od proizvođača istih. Dodatno, gledajući unazad pokazalo se da je većina rešenja razvijanih interno u nekom trenutku bila zamenjena ili čak napuštena u korist nečeg drugog namenskog jer nije više bilo ekonomske opravdanosti za tim, a da ne pominjem da većina tih rešenja nije ni došla do upotrebljive produkcione faze. Na kraju, značajno je jeftinije plaćati održavanje i nove verzije nego plaćati plate programera i podrške - kaže Ranisavljević.

Kupovinom licence kupac zapravo kupuje pravo na korišćenje jedne ili više kopija softvera. Model licenciranja poslovnog softvera zavisi od potreba određene kompanije, a u Srbiji su dominatni modeli licnciranja po uređaju, istovremenom pristupu i imenovanom korisniku. Ipak, kako kao kompanija da znate koji model je za vas najpogodniji? Određena pravilnost o povezanosti između veličine preduzeća (malo, srednje, veliko) i modela licenciranja poslovnog softvera (po uređaju, po istovremenom pristupu, po imenovanom korisniku), tako da određeni model najbolje odgovara preduzeću u zavisnosti od njegove veličine mogla bi da se uspostavi u teoriji. U praksi nije tako jednostavno.

Ranisavljević kaže da bi najpre trebalo postaviti neka od ovih pitnja: da li kompanija ima veliku fluktuaciju zaposlenih, da li broj zaposlenih varira u toku jedne godine, da li ima više zaposlenih ili uređaja (laptop, desktop…), da li se želi imati pristup bilo odakle, bilo kada, bez obzira na broj uređaja i slično. Ovo je vrlo specifično za svaku kompaniju i upravo zbog ovakvih stvari i dugoročnosti "braka" sa proizvođačem poslovnog softvera mora se ići na individualnu procenu, smatra naš sagovornik.

Predvideti rast

Od načina licenciranja softvera zavisiće i ukupni troškovi korišćenja i posedovanja softvera kroz vreme. Osim toga, na cenu softvera utiču, pa bi kompanije prilikom izbora softvreskog rešenja trebalo da obrate pažnju, i na trošak nadogradnje (novih verzija), implementacije (instalacija, podešavanje, prilagođavanje, obuka, dokumentacija,…), troškove hardvera ukoliko postojeći softver ne zadovoljava minimalne ili preporučene hardverske zahteve (i za cloud rešenja je potreban uređaj kako bismo im pristupili), trošak održavanja i podrške i operativni troškovi, koji se često zaborave (potrošni materijal, bekap...) i slično.

IT pravnik Žarko Ptiček, kaže da su licence samo jedan od slojeva celokupnog ugovornog odnosa proizvođača i korinsika poslovnog softvera i da je važno razumeti ih kao rentu, dok se ugovorima definiše način njenog korišćenja. Jedna od najčešćih stvari zbog kojih nastaju nesuglasice jeste pitanje nadogradnje.

Za razliku od tradicionalnog aplikativnog softvera koji se menja prostom zamenom (tj. uklanjanjem stare i instalacijom nove verzije na primer Office 2010 -> Office 2013), kod poslovnog softvera nove verzije ne menjaju stare, već predstavljaju inkrementalnu nadogradnju koja sadrži određene promene (najčešće zakonske izmene, poslovne izmene ili izmene za usklađivanje sa novim tehnološkim trendovima). U svojoj analizi poslovnog softvera u Srbiji za 2014. godinu, Ranisavljević je našao da je vreme upotrebe poslovnog softvera između 7 i 15 godina, pa je prirodno da se za normalno vreme njegovog korišćenja u kompanijama dese dve pa čak i tri promene operativnih sistema, generacija hardvera i sl. Zato je važno na koji način proizvođač poslovnog softvera prati i usklađuje svoje rešenje sa ovim promenama.

Na koji način će dalje, finansijski gledano, korisnik i proizvođač softvera regulisati nadogradnju zavisi od toga šta je navedeno u uslovima licenciranja. Opšteg dogovorenog pravila nema i svaki proizvođač ima svoju poslovnu politiku. Ono što je primetno, kaže Ranisavljević, jeste da je kod desktop rešenja najčešći model: licence + nadogradnja (nove verzije) + podrška, dok su kod "cloud" rešenja u najvećem broju slučajeva licence i nadogradnja uračunati u mesečnu naknadu za korišćenje, a podrška se posebno plaća.

- Na ovom mestu važno je napomenuti da je često fokus na cenama licenci i/ili ceni nadogradnje, a u većini slučajeva je podrška višestruko skuplja na duži period i to je ono na šta bi korisnici trebalo prvenstveno da obrate pažnju – naglašava Ranisavljević.

Kada je reč o poslovnom softveru koji se izrađuje "po meri klijenta", Ptiček smatra da je kod samog zaključenja ugovora izuzetno važno razmišljati o dodavanju klauzule koja će kompaniji omogućiti rast.

- To bi trebalo da podrazumeva izmenu koda, odnosno održavanje softvera, onako kako kompanija raste - dodavanje novih funkcionalnosti onako kako se za njima ukazuje potreba u njenom radu.

Kada je reč o nadogradnji, smatra naš sagovrnik, potrebno je dalje praviti razliku između onoga što kolokvijalno zovemo dodatak i onoga što kolokvijalno zovemo funkcionalnošću, što je inače težak posao jer je granica maglovita. Naročito je, kaže Ptiček, problem razumeti ovo sa klijentove strane. Sa strane programera, problem je koliko je vremena potrebno uložiti da bi se napravila tražena izmena.

- Onima koji programiraju mnogo je jasnija ova razlika i stoga su oni ti koji bi trebalo da daju rešenje u ugovoru šta se čime smatra. Jedan od elemenata ugovora može da bude kojom brzinom će se neko odazvati na zahtev da se, bilo ispravi kod jer ne funkcioniše po planiranom, bilo da se doda nova funkcionalnost. Na to se gubi jako mnogo novca i vremena, a klijentu ne treba nefunkcionalan softver.

Sve je važno


Sagovornik "eKapije" podseća da ugovor nastaje u momentu kada se ugovorne strane usaglase o bitnim elementima ugovora, a šta su bitni elementi za licencirani softver se ne može reći unapred. On napominje da je nezahvalno bilo koju odredbu ugovora o licenciranju softvera isključiti kao manje važnu, zato što će to u nečijoj konkretnoj situaciji predstavljati osnovnu stvar. Dijapazon toga šta je za određenu kompaniju najvažnije zavisi od toga za šta joj konkretan softver treba. Negde je bitan rok izrade, negde odziv za rešavanje grešaka, pa same ugovorne strane, naručilac i proizvođač softvera, odlučuju o tome i ugovaraju koji su bitni elementi ugovora.

- Smatram da sve treba ugovoriti do tančina, jer je mnogo bolje provesti 10 dana na ugovaranju, pa da onda izrada i implementacija idu jednostavno, nego da se sve ugovori za dan a da onda nastaju problemi koji nisu definisani ugovorom i za čiju zaštitu prava nećete čitati ugovor nego ćete je tražiti na sudu – kaže Ptiček.

Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku za 2014. godinu, u Srbiji tek svaka deseta kompanija u svom poslovanju koristi poslovni softver.

Ivana Bezarević


Kompletan sadržaj Tematskog biltena "Poslovni softver - radnik budućnosti" možete pročitati OVDE.