NavMenu

Desimir Tošić, publicista - "Zima jednog lava"

Izvor: Ekonomist magazin Nedelja, 04.02.2007. 08:44
Komentari
Podeli

Životopis Desimira Tošića (1920) zaista je za priču, gotovo bi se moglo reći za roman, koji ne može da stane u jedan ručak, pa makar on bio i balkanski dugačak. Tim životom naš sagovornik je “zaradio” i to da danas živi san mnogih svojih sunarodnika - malo u Londonu, tačnije jednom malom mestu (North Harrow) blizu britanske prestonice, malo (više) u Beogradu; to jest, većim delom godine u Srbiji, a u Engleskoj leti, jer je tada tamo klima prijatnija, i za vreme božićnih praznika, jer ih proslavlja u krugu svoje porodice. No, o tom - malo potom.

Rat i mir
Jugoslaviju je Tošić napustio davne 1943. godine, pod ni malo prijatnim okolnostima. Najpre je februara te godine uhapšen i odveden u logor na Starom sajmištu odakle je, posle šest meseci, transportovan na rad u Austriju, u jedno malo mesto između Beča i Graca.“Bili smo na jednom brdu, na hiljadu metara nadmorske visine, gde je pre rata bilo deset hotela, od čega je devet bilo pretvoreno u bolnice, ‘lazarete’ za ranjenike, dok su samo jedan nacisti sačuvali za sebe. Tada sam prvi put video hotel od 300 soba. To je bilo dosta ugodno, moram da kažem, pošto nije bilo bombardovanja, jer je to bila planina, mada su Nemci tavan lazareta gde smo bili smešteni prekrili vrećama peska da bi se zaštitili od požara. Hrana je bila pristojna”.

“U Francuskoj sam doživeo glad, kao i u logoru”, nastavlja svoju priču Desimir Tošić preskačući, a i mi s njim, ogromne životne sekvence i potvrđujući, ličnim primerom, da sloboda nije uvek bez rizika. “Francuska je bila dosta siromašna zemlja posle rata, i naše stipendije su bile male. Sa tom stipendijom ste mogli da imate jedan slab obrok, s tim da ne kupite novine, košulju - ništa. U Francuskoj je prijem bio dosta topao. Francuzi su bili rezervisani prema Titu. Verovatno su ga smatrali sovjetskim agentom, tako da nas politički niko nije dirao. U Engleskoj vam se moglo dogoditi da vas pitaju ‘a zašto se vi ne vratite u Jugoslaviju’, pa kad vi kažete da se ne slažete sa režimom, uzvrate: ‘Zašto, pa to je demokratski sistem?’ Znam drugove koji su tražili stipendije u Britaniji i maltene nisu mogli da ih dobiju.

U Francuskoj je bilo bitno drugačije: počeli smo da izdajemo časopis, štampali smo knjige na ćirilici, nismo nikad strahovali od Udbe, iako je u Francuskoj ona bila dosta aktivna”, završava Tošić ovaj deo svog životopisa.

Iako se oženio 1952. godine, Engleskinjom, i u Engleskoj, po, kako sam napominje, pravoslavnim običajima, Tošić je do 1956. godine živeo u Francuskoj, ne računajući osamnaestomesečnu epizodu provedenu u Njujorku, pre svega sa namerom, nažalost bezuspešnom, da zaradi pare za stan, “jer je stambeno pitanje bilo dosta teško i u Francuskoj i u Engleskoj tog doba”.

Tošić ima dve ćerke i (od starije) dva unuka, jednog studenta (sociologije na Saseksu) i jednog, što bi mi rekli, srednjoškolca. Ako venčanje u pravoslavnoj crkvi i ne predstavlja nekakav kuriozitet, sagovornika svakako iznenadi podatak da su oba Tošićeva unuka krštena u - pravoslavnoj crkvi.

Kako Englezi reaguju na to?
“Moj zet je ateista, to je moja ćerka sama uradila, zašto - ne znam, ja to nikad nisam tražio. Englezi imaju mnogo sekti, ali s tim nemaju nikakvih problema. Oni imaju problema sa muslimanima. Bler je rekao: ‘Ako vam se ne sviđa engleska tolerancija, vratite se tamo odakle ste došli!’ Mislim da je u pravu”.

Pitamo kako izgleda proslava Božića na “ostrvu”. “Englezi ga ne slave. Oni su još slabiji hrišćani od Srba - mi se bar naločemo i nakrkamo, a oni to ne rade, bar ne u dovoljnoj meri”.

Grabimo trenutak, između ostalog i zato što konobar upravo donosi vino i pitamo ima li neko određeno koje pije.
“Ne, nemam omiljeno vino. Piroćanci piju sve...”

“Samo da je dobro?”
“...I da je džabe”, šali se naš sagovornik, kroz smeh, na račun svog porekla.

“Pošto Englezi nešto i ne slave, u stvari slavimo samo pravoslavni Božić. Badnje veče priređujemo na tradicionalan način: večera na podu, posna, riba, pasulj, česnica... To su svi prihvatili u mojoj kući, kao simpatičan ritual”.

Pravoslavlje
Desimir Tošić se u Beograd, i Srbiju, vratio posle gotovo pola veka života u egzilu, tačnije 1990. godine. Jasno je da iz političkih razloga to nije mogao ranije, ali pitamo da li je možda neko od njegove porodice dolazio u (Titovu) Jugoslaviju. “Moja žena je bila više puta pre devedesete, sa starijom ćerkom, a njihovi utisci su bili vrlo dobri. Moja starija kći je bila na svadbi moje bratanice u Beogradu, koja nije bila suviše srpska, te nije imala 200 zvanica, nego samo pedesetak i moja kći je, kad se vratila, pitala ‘zašto mi ne živimo u Beogradu, tamo svet živi bolje?’ To je bilo početkom sedamdesetih godina”.

“To je bilo vreme strašnih iluzija” ne skriva naš sagovornik distancu prema “zlatnom dobu” samoupravnog socijalizma. “Mi i dan-danas patimo od tih iluzija - da je naš standard rezultat našeg rada i da je naš položaj u svetu rezultat naše pameti”.

“Zato nas sada jede ovo držanje međunarodne zajednice. O nama se diskutovalo na Berlinskom kongresu, jedan Bizmark, a sada imate Holbruka, Kinkela, Kušnera, političke mangupe koji se ne bi videli u normalnim vremenima... Možete da zamislite kakav je to pad za svet ovde... Mi smo sada očajni”, ironično-ljutito govori Tošić.

Nije to ništa u poređenju sa onim što će tek reći o domaćim prilikama. “Ovde, ako imate suprotno mišljenje, to nije vaša vera, mišljenje ili nesposobnost da saznate istinu, nego ste ‘plaćenik’, jer jedino tako možete da mislite drugačije. To pokazuje snagu i vrednost vere ili uverenja ovde. Naime, ako vi stvarno verujete, onda dozvoljavate i drugima da veruju. Znači, dakle, da je ovo sredina koja ne veruje, ovde niko ne veruje, samo je novac u pitanju. To pokazuje nivo društvene svesti”.

Čita li literaturu koja se ne tiče isključivo politike i kako poredi englesku i srpsku književnost - pokušavamo da “rafalom” pitanja “olabavimo” razgovor. “Ranije sam dosta čitao poeziju i žao mi je što nisam više. Sa ruskom literaturom nisam bio blizak. Danas uglavnom pratim političku, ne stižem više...Mislim da je Zapad u silaznom trendu.To je filozofsko pitanje: u kojoj meri poboljšanje standarda života otvara veće mogućnosti za pravu kulturu ili vas više vezuje za zabavu? Sećam se teksta Jovana Skerlića ‘Demokratizacija u umetnosti’. Verovatno da, upravo zbog demokratizacije, danas na Zapadu ima dosta šunda. S tim u vezi nameće mi se jedno drugo pitanje: da li podizanje kulturnog standarda utiče na političko osvešćivanje? Ja imam utisak da Srbina nikako ne treba pitati za politiku, pitajte ga za sve drugo, samo za politiku ne. Sretnete tako poznatog arhitektu ili stručnjaka za stomačne bolesti, a oni odmah: ‘Molim vas, ja sa politikom nemam nikakve veze’. To asocijalno ponašanje jako je razvijeno među višim klasama stručnjaka”.

“Ja sam u osnovi nacionalista”, nastavlja Tošić. Hteo bih da Srbija bude bolja, da bude ugledna kao što je bila. Ali, ne mogu a da ne kažem da mislim kako smo strašno lenja nacija. Činjenica je da su moji stričevi i moji dedovi kopali zemlju rukama. Poljoprivredna mehanizacija smanjuje fizički napor, što, međutim, stvara lenjost u sredini koja je ušla u taj proces brzo i masovno. Naša industrijalizacija, bez obzira što nije završena, jedna je od najbržih i najmasovnijih u svetu. Ono za šta je Engleskoj i Francuskoj bilo potrebno 2-3 veka, mi smo svršili za 20-30 godina. Ali, to ne može da prođe bez posledica. Ne možete preskočiti fazu koja je neophodna... Tehnologiju smo, dakle, unapredili, ali je društvena svest zaostala”.

“Naša energija za zabavljanje i slavljenje svega i svačega je ogromna, ali ne razmišljamo o problemima. Ovde su zabava i nerad, i sve drugo, važniji od rada, koji doživljavamo kao nužno zlo. To je pravoslavna biblijska tendencija, vrlo razvijena u narodu. Meni je jedan šofer u Skupštini rekao: ‘Gospodine Tošiću, radim za svoga sina, da on nikada ne bi radio’...Očigledno, takozvani liberalni koncept, koji, između ostalog, podrazumeva slobodnu trgovinu i konkurenciju, ovde ne odgovara ljudima. Konkurencija je napor, ali mi nećemo napor; konkurencija znači da morate da napravite proizvod koji je bolji i jeftiniji od drugih, ali to je teško, to nama ne odgovara”.

Na ovom mestu smo stavili tačku, mada je ručak, naravno, trajao i dalje.

poziv na pretplatu na

na www.ekonomist.co.yu

Komentari
Vaš komentar

Top priče

27.03.2024.  |  Industrija, Saobraćaj, Finansije

Grad ustupa privatnicima više od 30 zemunskih i palilulskih autobuskih linija - Spreman nacrt JPP na deset godina, posao težak pola milijarde evra

Gradske linije na potezima 100 i 700, kao i još nekoliko linija koje prelaze preko Novog Beograda i Zemuna, definitivno će biti ustupljene privatnim prevoznicima. Danas se održava hitna telefonska sednica Privremenog organa grada, na kojoj je od 100 tačaka, najvažnija upravo ona koja se tiče Odluke o usvajanju predloga projekta javno-privatnog partnerstva u obavljanju javnog prevoza na pomenutim linijama. Nacrtom ove odluke predviđeno je

Potpuna informacija je dostupna samo komercijalnim korisnicima-pretplatnicima i neophodno je da se ulogujete.

Zaboravili ste šifru? Kliknite OVDE

Za besplatno probno korišćenje, kliknite OVDE

Pratite na našem portalu vesti, tendere, grantove, pravnu regulativu i izveštaje.
Registracija na eKapiji vam omogućava pristup potpunim informacijama i dnevnom biltenu
Naš dnevni ekonomski bilten će stizati na vašu mejl adresu krajem svakog radnog dana. Bilteni su personalizovani prema interesovanjima svakog korisnika zasebno, uz konsultacije sa našim ekspertima.