NavMenu

Jedanaest plastenika Milene Simić

Izvor: Politika Nedelja, 09.03.2014. 13:31
Komentari
Podeli

Cela porodica, uključujući i decu, vredno radi u plastenicimaCela porodica, uključujući i decu, vredno radi u plastenicima

Kiša se spustila na Leskovac, selo sa oko 550 kuća i gotovo isto toliko vikendica raštrkanih po poljima. Put kroz mesto dug je, kažu, šest kilometara, a lokalni autobus vozi starije osnovce u školu "Vuk Karadžić" u obližnji Stepojevac. Mlađi, njih 35, imaju nastavu u samom selu.

Nekada je ovde živelo više od hiljadu duša. Sada sve deluje pusto: mladi nisu mogli da se pomire sa činjenicom da nemaju posao i da im je jedini provod igranje karata u lokalnoj kafani, pa su mnogi otišli. Starih je sve manje i kuće ostaju prazne.

Uzan put vodi nas kroz Leskovac, ali uzalud tražimo nekoga da pitamo gde živi Milena Simić (32), poljoprivredni proizvođač, dobitnica donacije norveškog Ministarstva spoljnih poslova. Prolaznika nema, ali Milena srećom ima mobilni telefon.

– Samo vozite putem, mi smo pored kuće Ere Ojdanića, znate gde je ona – samouvereno upućuje.

Stižemo do krivine gde stoji sitna žena, maše nam i pokazuje kako da se dovezemo do njenog doma. Kiša i hladan vazduh joj ne smetaju, dočekuje nas sa osmehom i uvodi u kuću. U skromnoj, urednoj sobi u kojoj se zahvaljujući "smederevcu" širi prijatna toplota, dobrodošlicu nam žele Milenina svekrva Darinka i suprug Zoran Blagojević.

– Konkurisala sam za projekat namenjen početnicima u biznisu, ali nisam verovala da ću dobiti donaciju. Pozvali su me na obuku, samo ni tad nisam polagala mnogo nade. Onda su nam javili da sam dobila donaciju i bila sam presrećna – počinje svoju priču ova simpatična žena.

A njen životni put nije bio nimalo lak. Rasla je u siromašnoj porodici s troje dece u Trliću na Ubu i morala je posle završenog četvrtog razreda da napusti školu.

– Čuvala sam brata dok su roditelji pokušavali da zarade pare da nas prehrane ili su me vodili sa sobom u nadnicu. Godinama sam radila za drugog i maštala da jednog dana imam svoj plastenik, da budem svoja na svome i da sama gajim povrće – priča Milena.

I san joj se ostvario. Pre 13 godina upoznala je Zorana i u Leskovcu na imanju od deset ari pored skromnog doma napravili su prvi plastenik. Ubrzo su na lokalnoj pijaci počeli da prodaju svoje rasade i povrće. Onda su jedno za drugim na svet stigla deca – Radovan (12), Radica (10) i Vukašin (8), koji sada uveliko pomažu roditeljima i baki u poslu.

– Moraju, naročito leti, kada su na raspustu, jer je tada glavna sezona. Imaju naša deca i kompjuter i vole da su na internetu, ali najstariji već tera traktor i sve troje s nama u plasteniku pune čašice s rasadima, prenose strukove... Proizvodimo rasade i gajimo paradajz, papriku, zelenu salatu i krastavac – kaže ova energična žena.

Pre nekoliko godina, da bi mogla da vodi poljoprivredno gazdinstvo, vanredno je završila osnovnu školu. Uz posao, naravno. U Mileninoj porodici nema odmora, sem kada je crveno slovo u kalendaru. Zimi ustaju malo pre šest, a leti u pola pet i rade dok se vidi. Kada nema posla u plasteniku, idu kod starijih meštana, najčešće da nacepaju drva.

Pitamo je koliko zarade kao proizvođači. Malo, odgovara, jer besparica u selu je velika, pa sve što prodaju – daju na veresiju. Tako i sami kupuju seme, zaduže se u poljoprivrednoj apoteci, pa vrate kada dobiju novac od dužnika.

Donacija koju je dobila za razvoj samostalnog biznisa mnogo joj znači. Posle potpisivanja ugovora sredinom prošle godine, ubrzo je stigla i oprema – plastenici, sistemi za navodnjavanje, freze... Sve u vrednosti od 337.000 dinara, koje ova porodica ne bi mogla sama da obezbedi.

– Nedavna košava je malo oštetila najlone, ali izborićemo se da ih zamenimo. Dobijena oprema nam je pružila mogućnost da proširimo proizvodnju i sada imamo 11 plastenika. Kamo sreće da bude još takvih projekata, bez obzira na to da li su namenjeni Romima ili onima koji su ostali bez posla, pa se vraćaju poljoprivredi. Ljudi danas nemaju novac da sami krenu u biznis – objašnjava ona.

A koliko je teško pokrenuti svoj posao i s koliko se predrasuda treba suočiti na tom putu, Milena odlično zna: kao žena u "muškom" poslu, ali i kao, kako sama kaže, poluromkinja.

– U lokalnoj samoupravi Lazarevac, kada sam rekla da sam registrovana kao proizvođač, gledali su me nepoverljivo i tek kada su izašli na teren uverili su se da govorim istinu. U Stepojevcu mi je jedan čovek rekao: "Crnomanjasta, pa gde to može da oni proizvode rasade?" Odvela sam ga do kuće i onda mi je poverovao. Ima predrasuda, ali i onih koji ih koriste kao izgovor. Ne podržavam Romkinje koje odustaju zato što su diskriminisane – treba ići napred i probijati se. Predložila sam romskom udruženju da održi seminar gde će žene imati pozitivan primer – mene, da može da se uspe u nečemu, ali nisam dobila njihovu podršku – objašnjava Milena.

S ponosom nam pokazuje jedan od plastenika. Toplota iz furune, napravljene od kazana starog bojlera prekrivenog ciglama, još se oseća. Biljke moraju da budu na određenoj temperaturi i zato je neophodna "grejalica". U 25 metara dugom plasteniku, na zemlji i policama nalaze se čašice s rasadima. Ima ih 15.000, a sve su ih napunile vredne ruke Milenine petočlane porodice.

– Dođite nam ponovo – veli naša domaćica, dok napuštamo njen dom.

Hoćemo, obećavamo, kada budu imali 20 plastenika.

Porez na stranu donaciju

Bilo bi dobro da proširimo plastenik da možemo da proizvodimo i u zimskim mesecima, jer najgore je u decembru i januaru, tada sve stoji, objašnjava Zoran Blagojević.

On u svemu podržava suprugu i zajedno rade u plastenicima. Ipak, ostao je zaprepašćen činjenicom da je lokalna samouprava u Lazarevcu Mileni na dobijenu donaciju od Norveške – naplatila porez i to u iznosu 5.800 dinara.

Iznenađenje je bilo još veće jer su kasnije on i supruga saznali da je Milena jedina od dobitnika donacija platila porez na donaciju jer opštine u kojima žive drugi proizvođači to nisu tražile od njih.

(Napomena: tekst je u potpunosti preuzet iz lista "Politika" od 09.03.2014.)


Komentari
Vaš komentar

Top priče

26.03.2024.  |  Finansije

Kompanija Miodraga Kostića Agri Europe Cyprus želi da kupi 17% u Addiko banci

Kompanija srpskog biznismena Miodraga Kostića Agri Europe Cyprus Ltd. želi da kupi manjinski deo u Addiko banci, čije je sedište u Beču, i koja se specijalizovala za "retail" bankarstvo. Kostić nastoji da uveća svoj udeo na bankarskom tržištu Evrope, piše Bloomberg. Agri Europe je tražio da otkupi udeo od oko 17% u Addiko banci preko javne ponude za preuzimanje akcija, pokazuju podaci iz ponude u koju je Bloomberg imao uvid. S druge

Potpuna informacija je dostupna samo komercijalnim korisnicima-pretplatnicima i neophodno je da se ulogujete.

Zaboravili ste šifru? Kliknite OVDE

Za besplatno probno korišćenje, kliknite OVDE

Pratite na našem portalu vesti, tendere, grantove, pravnu regulativu i izveštaje.
Registracija na eKapiji vam omogućava pristup potpunim informacijama i dnevnom biltenu
Naš dnevni ekonomski bilten će stizati na vašu mejl adresu krajem svakog radnog dana. Bilteni su personalizovani prema interesovanjima svakog korisnika zasebno, uz konsultacije sa našim ekspertima.