NavMenu

Srđan Janićijević, generalni direktor Politike (do 2008.godine) - "Moj život je zdrav razum "

Izvor: Politika Nedelja, 31.12.2006. 19:44
Komentari
Podeli

Ovo je razgovor sa Srđanom Janićijevićem (41), generalnim direktorom "Politike", čovekom koji je, kao dete novinara, krenuo u život iz slagačnice ovog lista. On sad, sa položaja koji zauzima, iz profesionalnih, ali, ističe, i iz emotivnih razloga, nastoji da najstariji list na Balkanu, posle godina sunovrata, podigne na najviši nivo.

Ipak, ovo je više priča o Janićijeviću, o njegovom odrastanju, školovanju, dugom radu za najveće inostrane firme širom Evrope, ženidbi uz, samo, dva svedoka, "lekciji" koju mu je održao tast, akademik Bećković, izbegavanju pritisaka Vlade Srbije, novim slovima za staru "Politiku"...

U kom okruženju ste rođeni?

Janićijevići su iz Prizrena, iz Stare Srbije. Prvi je od njih u Beograd došao moj čukundeda Aranđel Janićijević i bio terzija u kvartu terazijskom, a ostali su uglavnom bili knjigovesci i štampari na Paliluli. Politički su bili aktivni radikali iz Pašićevog doba. Moj otac Selimir je sa 16 godina otišao u Vojnu akademiju 1944. i bio jedan od najmlađih oficira. Kad ga je stric video na ulici s puškom i titovkom pojurio ga je da ga bije: "Ti ćeš meni u komuniste, sunce li ti mangupsko!" Selimir je brzo shvatio šta je vojska, pa se upisao na Pravni fakultet, a najveći deo svoje karijere je posvetio novinarstvu. Desetak godina je bio novinar "Politike"

A sa majčine strane?

– Ljuti Kordunaši Ljubičići, pravdoljubivi komunisti. Deda Mirko je imao ilegalno ime Crni, a svoju krojačku radnju je posle rata poklonio i posvetio se revolucionarnom radu. Dao mi je originalan tekst rezolucije Informbiroa. Majka Stanislava je veći deo svog radnog veka provela kao nastavnik muzike u Beogradu. Sestra Mirjana je flautista u orkestru Vojske Srbije. Starija je od mene tri godine, udata i ima dvoje dece.

Kad ste prvi put došli u "Politiku

– U "Politiku" me, pre tridesetak godina, dovodio otac. Najčešća mesta za dečja uzbuđenja su bili slovoslagačnica, štamparija i klub na petnaestom spratu. Obožavao sam vazdušnu poštu koja je saobraćala između spratova kao neki putujući antibiotik. U ono vreme "Politika" je bila u svakom pogledu merilo standarda. Moj sin je šesta generacija Janićijevića u Beogradu. Imali smo plac na Tašmajdanu između restorana "Madera" i Pravnog fakulteta. Naproleće ću da odem da vidim da li je tu jorgovan koji je moj deda posadio za baku.

Kako ste se snašli u toku školovanja?

– Mene i sestru roditelji su vaspitavali kao u stara dobra vremena. Redovan odlazak u školu se podrazumevao. Strani jezici, muzička škola, sport su takođe bili obavezni. Majka je bila zadužena za to da deca ne gube vreme. Išao sam u Petu beogradsku gimnaziju. Maštao sam da budem dramaturg, ali su mi mudri roditelji kazali da to mogu da radim ako se bavim i nečim drugim, na primer, pravom. Rekli su mi da ni Siniša Pavić nije završio dramaturgiju. Moj jedini cilj na Pravnom je bio da što pre završim fakultet. Oduvek sam želeo da budem svoj čovek. Od 1100 studenata sa moje godine fakultet sam završio 37. po redu. Nisam imao visok prosek, ali nisam gubio rokove.

Na kom mestu Vam je u toku školovanja bio sport?

– Za sportove s loptom sam godinama važio za antitalenat, pa sam se zbog toga kao klinac čak i nervirao. Tek mi je u Rusiji jedan lekar objasnio da nemam osećaj za treću dimenziju, za pregled igre, i da zato imam teškoće u sportovima s loptom. Kao dete sam išao na klizanje i plivanje, a od kada radim najčešće trčim, ali i to kampanjski. Kad osetim da mi je potreban veći broj pantalona tada se odvažim za sport. Sauna je jedini "sport" koji upražnjavam redovno već desetak godina.

Da li gledate utakmice, na primer fudbalske?

– Redovno. S ocem odlazio na utakmice OFK Beograda, gde nas je čekao njegov veliki navijač Vladimir Bulatović Vib, književnik i novinar "Politike". Ali, Crvena zvezda je uvek bila i ostala moj klub, mada više nema onih uzbuđenja, koja su nekad postojala na našim stadionima. I to, izgleda, ima veze s parama i opštom krizom.

Kad ste počeli da radite?

– Posle druge godine studija, na sajmu automobila na štandu "Filip Moris". Bio je to tipičan studentski posao, ali su mi kasnije ponudili nekoliko sitnijih poslova. Bio sam ponosan na to što sam zarađivao za sve lične potrebe, pa roditelji nisu morali da mi daju. Kad sam završio fakultet dobio sam ponudu da radim za "Filip Moris". Prihvatio sam s namerom da radim godinu-dve, da vidim kako taj sistem funkcioniše iznutra. Bio sam deo projektnog tima za kupovinu fabrika u Jugoslaviji. Tada se pojavio mentor za razvoj moje karijere. Dobio sam 1991. poziv da odem u Švajcarsku na školovanje, ali nisam mogao da odem na prijemni zbog mogućeg vojnog poziva. Međutim, potpredsednik kompanije je došao iz Švajcarske, pa sam prijemni polagao u Beogradu. Kad mi je poštom stigao ugovor nisam mogao da poverujem. Dugo sam analizirao kvalitet tog papira, eleganciju pošiljke, sve potpise i uopšte perfekciju dokumenta koji mi je poslat. To ću pamtiti za ceo život.

Da li ste doživeli ljubav na prvi pogled?

– Ako bih detaljno opisivao ljubav na prvi pogled s Ljudmilom Bećković morali bismo da promenimo rubriku, a verovatno i list za koji se pravi intervju. Ipak, evo suštine. Naš prvi susret nije prošao briljantno. Na svaki način sam želeo da se upoznamo. Našu zajedničku drugaricu sam zamolio da je nekako namami kod mene u stan, na kafu... Naravno, Ljudmila se nije pojavila. Kad sam je sledeći put sreo u gradu pitao sam je zašto nije došla kazala je: "Zamisli da smo ti i ja deda i baba i da nas unuci pitaju kako smo se upoznali, a ja kažem: zvao me deda na kafu. Moraš da smisliš nešto originalnije!" I smislio sam. Venčali smo se u Lozani. Kum mi je bio kolega Nemac, a Ljudmili je kuma Ruskinja. Samo smo nas četvoro bili na svadbi. Uzeo sam pola dana odsustva iz kancelarije i kada sam se vrati oko podne šef me je isterao s posla. Uveče smo zvali roditelje da im javimo šta se dogodilo. Moji su bili očajni što je prošlo bez njih i bez prave svadbe. Moj tast Matija Bećković mi je rekao: "Zamisli da smo komšije i da si došao da pozajmiš od mene krpu. Ti bi me za to pitao. A ovako si mi uzeo kćerku bez pitanja." Ljudmila i ja imamo dvoje dece. Anđelija se rodila 2. novembra 1993. u Lozani, a Aleksej 31. avgusta 1998. u Moskvi. Živeli smo u četiri zemlje, promenili desetak stanova, putovali bezbroj puta. Mislio sam i sanjao na srpskom, a radio na engleskom. To je moguće samo ako imaš poverenje u onoga s kim živiš, mada je čak i tada teško.

U kojim državama ste radili?

– Prvo sam iz Švajcarske pokrivao: Češku, Slovačku, Mađarsku, Poljsku, Rumuniju, Bugarsku i Jugoslaviju. Prebačen sam 1995. u Rusiju, gde sam otvorao kancelarije, a u toku jednog leta sam osnovao firme u Jekaterinburg, Nižnjem Novgorodu i Samari. Od 1996. do 1998. smo živeli u Petrogradu, gde sam bio zadužen za poslovanje u severozapadnom regionu Rusije. Bilo je interesantno da se putuje u Arhangeljsk, Murmansk, Kalinjingrad i, naravno, Petrograd, koji je posebno iskustvo.

Zašto ste se "razveli" od "Filip Morisa"?

– Bio sam jedan od "dece" te kompanije. U "Filip Moris" sam došao kad sam imao 22 godine. Posle deset godina je bilo vreme da se proba nešto novo. Želeo sam da odem u neku drugu veliku svetsku kompaniju i kad sam dobio takav poziv nisam hteo da ga odbijem. Posle nekoliko poziva iz "Koka kole" odlučio sam da odem na pregovore. Toliko su me proveravali da mi se to dopalo, a dopao sam se i ja njima, pa smo se vrlo brzo dogovorili. U Beograd smo se vratili u jesen 2001. Ali, posle dve godine, kako se to obično događa u takvim firmama, ponudili su mi novu selidbu – u Atinu. Međutim, meni se činilo da je Srbija država u kojoj čovek mojih godina i iskustva može da ostvari svoje snove, pa sam odlučio da krenem u sopstveni biznis.

Kad ste osnovali svoju firmu?

– Firmi sam dao ime po mom životnom opredeljenju: "Komon sens" (zdrav razum) www.komonsens.com. Počeo sam s radom početkom 2003. Plan je bi oda se bavim onim čime sam se bavio 15 godina: unapređenjem poslovanja. Cela moja karijera je bila sastavljena od projektnih zadataka. Dobijem mandat, resurse, rokove i kad to uradim sledi drugi zadatak, pa treći... To je, grubo rečeno, konsalting, sposobnost da sprovedem ono što isplaniram, za sebe ili klijenta. Pošto naš narod ne veruje nikome, a kamoli savetnicima moj prvi projekat je bio da napravim firmu "Hauzmajstor" www.hauzmajstor.co.yu, prvu privatnu ustanovu za komunalne usluge. Zatim sam osnovao preduzeće "Budi svoj čovek" www.budisvojcovek.com, koje obučava za preduzetništvo. Obe firme su izdanci osnovne – "Komon sensa" i na to sam veoma ponosan.

Šta ste prvo učinili posle osnivanja firme?

– Glavno je bilo da sebi i drugima dam samopouzdanje da to što radim nije besmisleno. Telefoni su prestali da zvone kad sam otišao iz "Koka kole", mnogo prijatelja mi je reklo da je to što sam uradio glupost... Najviše podrške, u projektu "Pismo prijatelju", dobijao samo od kolega stranaca i to čak od onih koji su veoma visoko na korporativnoj lestvici i sve te poruke čuvam. Ne možemo Srbiju da promovišemo dekretom, ni posetom državnika. prava promocija je ako naši prijatelji iz sveta dođu ovde s idejom da zarade i to im uspe. Moramo da kreiramo pozitivne odnose i taj uspeh bi trebalo da prenesemo na druge, a ne da čuvamo za sebe. I, eto nama uspešne zemlje.

Šta planirate za brži razvoj "Politike"?

– Od rođendana "Politike" biće mnogo noviteta. Nabavili smo novu ćirilicu, koju je specijalno za naš list dizajnirao profesor Jovica Veljović, naš najbolji tipograf. Imaćemo novi prelom "Politike", koji će biti pregledniji za čitanje. Sve će to izgledati novo, a zapravo je vraćanje na tradiciju "Politike" uz malo modernizacije. Sačuvajte 30 dinara da kupite izdanje od 25. januara 2007!

Ko ima veća prava u "Politici" Srbi ili Nemci?

– Nemački VAC i "Politika" AD u preduzeću "Politika novine i magazini" imaju jednake udele, a samim tim i jednako pravo u odlučivanju. Nemci imaju poslednju reč kad su u pitanju poslovne odluke, a Srbi u uređivačkim i izdavačkim pitanjima.

Da li ste u "Politiku" došli i iz emotivnih razloga?

– Zadatak da se restruktuira kuća kao što je "Politika" je ogroman izazov, odgovornost, ali i čast, i rizik. Stereotip je da su u biznisu odluke racionalne. Ipak, svaka velika poslovna odluka je i – emotivna. Šta mislite, na koji način predsednik neke kompanije odlučuje da kupi neku firmu i po kojoj ceni? Prvo mu izračunaju koliko to vredi, a onda on odluči. Ali, ta odluka ne mora da bude zasnovana na ciframa već na instinktu. Tako sam i ja postupio kad sam došao na ovaj položaj. Racionalno, to je izazov sa neizvesnim ishodom. Instinktivno, taj posao sam želeo da prihvatim sa svim rizicima koje nosi. A nije bez značaja ni što mi je otac, a i mnogi njegovi prijatelji, dobar deo svoje karijere ostavio u ovoj kući.

Koliko poštujete tradiciju?

– Odgovoriću ličnim primerom. Moj pradeda Selimir, knjigovezac sa Palilule, slavio je Svetog Aranđela i čitao "Politiku". U tom smislu moja porodica ništa nije promenila više od sto godina. Šta ja da čitam, šta da slavim? Pa, zna se, isto što i moj Selimir. Zadatak je da sad prilagodimo "Politiku" da bude interesantna i generacijama naših sinova.

NAPOMENA : tekst je u potpunosti preuzet iz lista Politika, 31.12.2006

Komentari
Vaš komentar

Top priče

17.03.2024.  |  Industrija, Građevina, Saobraćaj, Zdravstvo

Nova bolnica u Boru imaće helidrom, najmanje 340 kreveta, onkološka i toksikološka odeljenja, 8 operacionih i dve porođajne sale... - Raspisan tender za projektovanje

Opštinska uprava Bora raspisala je tender za izradi projektno-tehničke dokumentacije za izgradnju nove Opšte bolnice u Boru, u Ulici Nikole Kopernika. Prema specifikaciji posla, kompleks nove bolnice će sadržati novoizgrađeni objekat Opšte bolnice okvirne bruto površine 20.000 m2 i infrastrukturne objekte (trafostanica, kotlarnica, objekat za tretman medicinskog otpada, objekat za skladište medicinskih gasova...), a podrazumevaće i

Potpuna informacija je dostupna samo komercijalnim korisnicima-pretplatnicima i neophodno je da se ulogujete.

Zaboravili ste šifru? Kliknite OVDE

Za besplatno probno korišćenje, kliknite OVDE

Pratite na našem portalu vesti, tendere, grantove, pravnu regulativu i izveštaje.
Registracija na eKapiji vam omogućava pristup potpunim informacijama i dnevnom biltenu
Naš dnevni ekonomski bilten će stizati na vašu mejl adresu krajem svakog radnog dana. Bilteni su personalizovani prema interesovanjima svakog korisnika zasebno, uz konsultacije sa našim ekspertima.