NavMenu

Aljoša Vučković, glumac - splitska veza

Izvor: Mozzart sport Sreda, 29.12.2010. 16:06
Komentari
Podeli

(Foto: Mozzart)

Kada život nadvlada politiku i nostalgija prenebegne niske strasti, komadići iskidanih veza iz nekadašnje države počinju da se slažu kao pazl do konačne slike koja se moderno zove reintegracija. Aljoša Vučković, najpoznatiji beogradski Dalmatinac, spada u red pioira te reintegracije, budući da je u vreme kada su samo retki razmišljali o tome kako je najnormalnija stvar imati dobar odnos s komšijom, on živeo u tom odnosu svaki dan

Precizni i proračunati major Gašpar iz Povratka otpisanih, koga tri decenije unazad na našim malim ekranima bar dva puta godišnje ubija PavleVujisić, Boris iz Partizanske eskadrile čijem sinu drugovi nadevaju ime Zvezdan ili doktor Ivo Lukšić iz Boljeg života - ženama je svejedno. Nema vremešne gospođe koja neće naveliko prepričavati koliko je lep i šarmantan glumac Aljoša Vučković. A i danas, kada je je napunio 64, šiparice se zakikoću i zacrvene kad ulicama Beograda prođe pored njih. Na sve to Aljoša odmahuje rukom, smeje se i u šali odgovara kako je posle komplimenta jedne dobrodržeće gospođe, koja je uveliko prešla 70 leta, prijateljima pokazao njenu sliku kada je imala 24. Holivudske dive joj, veli Aljoša, nisu bile ravne. Muškarci, pomalo ljubomorni, radije se sećaju njegove uloge Ferate, najboljeg igrača splitskog Hajduka koji je napunio gol praške Slavije u seriji Velo misto, koja prati osnivanje pomenutog kluba.

Najpoznatiji beogradski Dalmatinac, iako u penziji, godinama unazad rado je viđen u uveliko popularnim telenovelama, što srpskim, što hrvatskim, a nedavno je beogradska publika imala priliku da ga vidi i kao voditelja na večeri dalmatinskih pesama u Sava centru. Na intervju smo sačekali da se Vučković vrati iz Zagreba.

Jeste li tokom boravka u Zagrebu dogovarali snimanje neke nove serije, filma?

- Ne, u Zagrebu sam bio zbog serije koju smo već radili. Postoji neka najava… Nije da sam sujeveran, samo ne volim da pričam o poslovima koji još nisu počeli da se realizuju. Kao da ih nema. Od najave do početka snimanja može da prođe tri-četiri meseca, a do kraja snimanja i samog prikazivanja ko zna koliko još meseci.

Jeste li zadovoljni kako je prošao koncert dalmatinskih pesama u Sava centru?

- Da, u jednom trenutku imao sam osećaj da su svi prisutni jedno veliko društvo koje sam poznavao s mora, i da smo se, eto tako, našli. Među 3.500 ljudi bilo je dosta onih koje poznajem, a to je mnogo ljudi s obzirom na to kolika je pauza bila. Bilo je i nečeg drugog, neke lepe sete protkane nonšalantnošču. Na tom koncertu osetilo se i neko izvinjenje jednih drugima. Malo je to dobilo čudan prizvuk, kao dve šiparice koje se jedna drugoj izvinjavaju. Iako sam vodio program, svi izvođači su ponešto govorili, objasnili u njihovo ime. To je dobar povod za dalje. To isto veče sam saznao, ono što je sada već zvanično, da će Tereza Kesovija imati koncert.

A Tereza je svojevremeno rekla da više nikada neće pevati u Beogradu?!

- Da. A onda rekla: "A, bože, zašto ja moram bit posljednja budala." Pa hvala bogu… Postoje dve bitne rečenice: "Nikad ne reci nikad" i "Kada bih znao gde ću da polomim nogu, ne bih išao tim putem."

Jedino Oliver Dragojević još stoji iza svog "nikad"…

- Njega su više provocirali, ima i toga... Dok mi saznamo sve informacije, ostaje pravilo - tri puta ponovljena laž ostaje istina.

"Bilo je takvo vreme, propaganda…", to su najčešći odgovori s obe strane.

- Propaganda se plaćala.

Dobro, vratimo se u muzičke vode. Jeste li vi kada zapevali u klapi?

- Dole živeti, imati sluha, a ne probati zapevati, to je nemoguće.

Za Dalmatince važi da, osim što lepo pevaju, vole dobro vino, lepe žene i da se lepo obuku.

- Zato bi nešto lepo nekom bilo strano. Ali život uz more nije samo to, on je inspirativan u svemu. Mi to iskonski osećamo jer smo vezani za more. Zbog saliniteta u vazduhu, uz more se rađaju sjajni tenori, dobri pevači. Naravno, nije pravilo da svi moraju dobro da pevaju kao ni da svi Italijani dobro kuvaju. Isto tako nije kult mesa u količini koju možeš da pojedeš, već u načinu pripremanja. Kult mesa postoji u Dalmaciji, s tim što Dalmacija nije samo obala. Dalmacija ima i zaleđe.

Jesu li vaši roditelji iz zaleđa?

- Da, iz Dalmatinske zagore, iz sela Dugopolje, koje je za kraške prilike dosta veliko. Nalazi se nedaleko od Splita, kada se prođe Solin i Klis. Nadalje putevi idu ka kninskoj i sinjskoj krajini.

Čime se u Dugopolju ljudi bave? Je l’ vinogradarstvom?

- Vinogradarstvo i stočarstvo bili su najzastupljeniji do 60-ih godina prošlog veka, ali zbog blizine Splita, kasnije je preovladalo povrtarstvo. Prodavalo se grožđe, vino, pršut, sirevi... Domaća manufaktura, od toga se živelo.

Da li se vaša porodica bavila vinogradarstvom?

- Da, ja sam prvi koji je prekinuo s tim. Pre 42 godine došao sam u Beograd. Otac je, dok je mogao, održavao vinograd. Kad je oboleo, sve je stalo. Jedna mi sestra živi u Beogradu, druga dole. Sad niko to ne radi, a mi smo uvek imali, što se kaže, vina za sebe. Sada, stric umro, tata umro, a ni rođaci u zaseoku Vučkovići više se ne bave vinogradarstvom.

Jeste li godinama unazad supruzi i deci govorili: "E kada odem u penziju, idem u vinograd..."

- Ne, to su priče koje imaju izvesnu dozu romantike. Ljudi koji to rade su poslednja generacija vitezova koji čekaju da im dođu unuci, a njima je daleko otići i 25 kilometara od Beograda. Otac mi je ostavio deo porodične kuće, supruga i ja smo zajedničkim snagama napravili prijatan kutak koji stoji zaključan. Majka je Dugopolje napustila 1945. godine, kada je uz mog oca, partizana, otišla u Istru, gde ih je zadesio kraj rata. I rodio sam se u Istri, tako da sam i Ištrijan. Zemlju je otac nastavio da obrađuje kada smo se iz Sarajeva, desetog po redu grada u kojem smo živeli, doselili u Split.

Gde ste sve živeli?

- Rođen sam u Buzetu u Istri. Potom smo se selili u u Kanfanar, Lovran, Iku, Opatiju, ponovo u Buzet, pa u Zagreb, Hvar, Pljevlja, Sarajevo i Split.

Treba li da pitamo da li vam je otac bio vojno lice?

- Naravno, ali već 1956. godine su ga nasilno penzionisali. Bio je neukrotivi Dalmatinac. Otišao je s nepunih 40 godina u penziju jer je neki Crnogorac, kada je otac trebao da polaže za generalski čin, rekao: "Samo preko mene mrtvog". Otac je preko toga prešao, shvatio da su "drugovi" malo i govna. Posle je bilo izvinjenja, na šta im je on odgovorio da ne zna o čemu to pričaju. Potom je otac, kao kadrovik, radio u Željezari "Ilijaš", a kada su početkom 60-ih godina počela prva inostrana zapošljavanja, prešli smo u Split. Tamo se zaposlio u Zavodu za zapošljavanje. Odatle je i zvanično otišao u penziju.

Gde su vas zatekli tinejdžerski dani?

- Pola-pola. Od čertvrtog osnovne do pola prvog razreda gimnazije živeo sam u Sarajevu, potom do kraja gimnazije u Splitu. Tu sam već malo otišao u neki svoj svet, bio povučen u sebe. Split je prilično okrutan prema došljacima. S malo većom bahatošću se pokazuje statusni simbol stanovnika Splita. To kao u Rimskoj republici, nisu baš svi bili građani Rima, s privilegijama koje to nosi. A 90 odsto Splita su u stvari dođoši.

Je l’ to ono kad kažu da se u primorske gradove uglavnom dolazilo pod ručnom, s okolnih brda?

- Tako se dolazilo u godinama oko Drugog rata. Dugo posle rata dolazilo se polako. Nije se baš lako moglo doći i živeti u Splitu, što smatram da je dobro. Ne možeš da uđeš u plesnu dvoranu, a da ne siđeš s konja.

Jeste li se u druženju sa već etabliranim splitskim umetnicima odlučili da upišete glumu?

- Ne, moje interesovanje za glumu započelo je mnogo ranije. Interesovanje za čitanje javilo mi se u drugom-trećem razredu osnovne škole u Pljevljima. Sandžak, zime, nestašice i siromaštvo - ništa drugo nisi ni mogao da radiš osim da čitaš. U letnjem periodu smeli smo da budemo napolju bez pratnje roditelja do sedam sati. Ko se nađe napolju posle tog vremena dobijao bi ukor nastavničkog veća. Kada danas to pričam mlađima, deluje kao da sam im rekao da sam video reptile i dinosauruse. U takvom odrastanju mogao si samo da čitaš, knjiga je bila prozor u svet.

(Foto: Mozzart)

Gde ste prvi put zaigrali na pozornici?

- Baš u tom periodu, u drugom razredu osnovne škole, u pljevaljskom Narodnom pozorištu. Tada su glumci raspoređivani po direktivi. U Pljevljima je tada, sećam se, bio glumac Mirko Simić, koji je potom igrao u Beogradskom dramskom pozorištu. Išao sam i u muzičku školu, svirao sam violinu. Predavao mi je Šandor Lakatoš, veoma poznati mađarski violinista koji je zlatom potplatio da pobegne iz komunističke Mađarske. Imao je titulu Ciganskog barona.

Da li je vaš otac, vojno lice, bio protiv toga da mu sin glumi u pozorištu?

- Ne znam zašto danas tu generaciju bez razloga ljudi posmatraju kao čudovišta. Nije moj otac imao ništa protiv, čak ni kada sam otišao u Beograd da studiram glumu. Doduše, nisam ga ni pitao da li ima nešto protiv.

Niste ga pitali da li smete u Beograd na Akademiju?

- Nisu roditelji ni znali da sam otišao da upišem glumu. Javio sam im tek kada sam položio prijemni.

Jesu li se nadali da će te upisati neki drugi fakultet?

- Upisao sam ja hemiju u Splitu. To su bile te prelomne godine koje tek sada razumem. U takvom sistemu nisam mogao da prođem, sam sebi sam bio kamen spoticanja. Zbog izvesnih konfrontacija polagao sam maturski ispit privatno... Potom sam dve godine igrao u splitskom pozorištu, potom u Omladinskom kazalištu "Titovi mornari".

U tom omladinskom pozorištu su počeli mnogi kasnije istaknuti jugoslovenski glumci...

- Bilo je to sjajno amatersko pozorište, u njemu su pre toga igrali i Boris Dvornik, Zdravka Krstulović... Potom sam 1968. odlučio da upišem glumu. Bio sam u Zagrebu, ali nisam prošao na prijemnom i već sam mislio da odustanem kada me je prijatelj Vasa Kovačić pozvao da probam i u Beogradu. Došao sam u Beograd bez igde ikog, takoreći sleteo.

Koliko vam je u prvim danima taj prijatelj Kovačić pomogao?

- Nije ni mogao. On se nakon prve godine akademije ispisao i vratio u Split, pre nego što sam ja došao u Beograd. Ne volim ni da pričam o tom periodu, ne zato što nešto skrivam, već zato što ga se nerado sećam. Sad kad mi kažu "lako je tebi" – ma kakvi lako, kad se samo setim kako je sve bilo.

Jeste li poznavali Borisa Dvornika i druge splitske umetnike, tada već poznate jugoslovenske glumce, pre nego što ste zaigrali zajedno u filmovima i serijama?

- Nisam ja bio njihov parnjak da bi ih poznavao pre Akademije, morao sam to da zavredim. Boris je sedam godina stariji od mene i rano je završio filmsku školu u Novom Sadu. Tek kada sam, posle Akademije, došao u Atelje 212, otvorila su mi se vrata ka tom svetu. Film Užička republika mi je bio odskočna daska, iako sam pre toga 1967. igrao u filmu Kaja, ubit ću te!.

Čega se rado sećate sa snimanja filma Užička republika?

- Ne sećam se ničeg baš rado. Marko Nikolić i ja smo tada bili u JNA i zbog toga smo bili zakinuti za ogroman honorar.

Zašto niste dobili honorar?

- Zato što smo bili vojnici. Marko Nikolić je bio u Novom Mestu, a ja u Obrenovcu - septembarska klasa 1973. Kada su došli po nas da igramo, objasnili su nam da će nam nagrada biti to što nećemo biti u kasarni. Nije bila samo stvar u honoraru, koliko to što smo obojica po završetku tog angažmana morali da volontiramo još godinu dana. U pozorištu smo imali simboličnu platu, nešto malo veću od studentske stipendije. Nemaš stan Beogradu, opet muke, opet gladovanja...

Jeste li mogli nešto sa strane da zaradite, da negde recitujete, vodite program...

- Moglo je ponešto. Marko je bio u Narodnom pozorištu i vodio je jutarnji program negde od pet ujutru na Radio Beogradu.

Jeste li vi nešto radili?

- Kada kao mlad glumac dođeš u kuću kao što je tada bio Atelje 212, nisi smeo da pitaš za slobodan dan ili da kažeš da moraš da ideš nešto da snimaš. Atelje je bio institucija, s celom glumačkom gromadom kao vrhom planine, i s Mirom Trailović, Borislavom Mihajlovićem Mihizom, Mucijem Draškićem, Borkom Pavićević i Jovanom Ćirilovom kao NBA petorkom. Nisam prve dve i po godine angažmana ni sedeo s njima u starom bifeu.

Kako ste postali deo ekipe?

- Tek kada me Zoran Radmilović pozvao i pitao: "Izvinite, čime se vi bavite?" Rekoh mu: "Da prostite, ja sam glumac ovde." "Kako vam je ime", pita me on. Ja odgovorim, a on će meni: "A ti si glumac, je l’ da? Pa sedi s nama, pička ti materina, šta džedžiš tu ko čavka." Ustručavam se ja, a on doda: "Pa, sedi. Ti si naš kolega." To je bio način komunikacije. A sedeti s njima bila je čast.

Jeste li morali da trenirate fudbal pre snimanja serije Velo misto, gde ste tumačili najboljeg igrača tek osnovanog Hajduka?

- To su bile godine kada smo svi pikali fudbal. U ekipi su bili Milan Štrljić, Mladen Barbarić, Mustafa Nadarević...

Ko je među vama bio najtalentovaniji fudbaler?

- Ja sam se fudbalom najviše bavio, ali kada se igra za snimanje, onda to nema veze sa znanjem. Kamera, šutneš, rez, opet... Nema lepote igre. Snimanje te serije je lepo iskustvo.

(Foto: Mozzart)

Velo misto i danas važi za jednu od najboljih serija u bivšoj Jugoslaviji.

- Zato što je to Miljenko Smoje mudro napisao, a Joakim Marušić još mudrije režirao. To su ljudi koji su bili pismeni. Joakim je voleo da dođe u Atelje, gde su ga svi voleli, i pokojni Mihiz, i Brana Crnčević, i Zoran Radmilović, i Muci Draškić. Bio je strašno simpatičan, onako s velikim nosem, kao orlušina. Znao je s ljudima i znao je svoj zanat. I onda je nemoguće s dobrim tekstom ne napraviti dobru seriju. Naročito što se radilo o klubu koji je imao tako čudan istorijski put, od osnivanja do toga da je kompletan Hajduk, i igrači i uprava, otišao u partizane. Sada, u ovoj novijoj istoriji, kreće se s nekim pitanjima, kao nije bilo sve baš tako...

Jeste li se videli s partnerkom iz Velog mista Vlastom Knezović, kada je nedavno bila u Beogradu?

- Vidimo se ponekad u Splitu ili na Hvaru, ali ne tako često. Ona je godinama unazad dosta bolesna. Samohrana je majka i dosta se brine oko ćerke, bavi se i slikanjem, pisanjem. Pravi veoma dobre tribine i mnogi ljudi vole da odu kod nje. Ona je zaista čudna osoba… I kao čovek je bila veoma kvalitetna u toku svih onih ratnih zbivanja.

Odete li u pozorište kada otputujete u Split? Kakve su im predstave?

- Ne stignem. Odem kod majke na kratko, uvek moram da rešavam neke imovinske probleme i zato gledam da dolazim tokom radnih dana, kada te institucije rade. Leti se još kraće zadržim i produžim na Hvar. Tamo ženini imaju kuću i tu se kao odmaram. Plati ovo, popravi ono... A svi dolaze i govore: "Jao, što vam je divno."

Bioskop uz limeni šporet

Koja vam je knjiga iz detinjstva ostala u sećanju kao prozor u potpuno drugačiji svet?

- Sećam se kada sam prvi put čitao Perl Bakovu, knjiga Dobra zemlja. Bio sam zadivljen Kinom, njihovim imenima... Potom čitao Šolohova, Tihi Don. Krao sam te knjige od sestre. To su mi bili najlepši trenutci. Pored šporeta od lima, s nogama, ali naveče se rano gasilo svetlo.

Šta ste radili kada se ugasi svetlo?

- Svaki dan u Pljevljima bila je jedna bioskopska predstava. Starija sestra, u to vreme već srednjoškolka, u našoj je porodici imala ekskluzivno pravo da ide u bioskop. Sedeli bismo potom u mraku pored te peći i svako veče mi je prepričavala film koji je gledala.

BOLJI ŽIVOT KAO POKLON

Kako reagujete kada vidite da po ko zna koji put RTS reprizira seriju Bolji život? Plate li vam tantjeme?

- U tome je RTS veoma korektan, bar je bio u periodu posle bombardovanja. S tim što sam ja imao kompletnu dokumentaciju, ugovore koje su nekima zanemarivali jer je tokom bombardovanja stradala arhiva RTS-a. Ja se uredno pojavim i podsetim ih. Gospođa koja radi na tome vrlo je agilna. Na kraju sezone, kada se nakupi repriza, ona mi pročita šta je sve bilo i uplati na žiro račun. Evo i sad repriziraju Bolji život, pre toga su Srećne ljude... Nakupi se toga, a kada "legne", obraduje kao poklon.

Piše : Biljana Bošnjak

izvor :

Komentari
Vaš komentar

Top priče

18.04.2024.  |  Energija, Građevina

Zbog RHE Bistrica izmeštaće se dva državna puta - EPS traži projektanta, potrebna i aktuelizacija studije opravdanosti gradnje

Elektroprivreda Srbije raspisala je tender za izradu idejnog rešenja i tehničke dokumentacije za izmeštanje državnih puteva za potrebe izgradnje reverzibilne hidroelektrane (RHE) Bistrica. Kako je navedeno u tehničkoj specifikaciji posla, trase objekata budućeg sistema RHE Bistrica u blizini akumulacije Potpeć se ukrštaju sa trasom državnog puta IIA reda broj 191 Bistrica-Priboj, a trasa državnog puta IIA reda broj 194 Kokin

Izdvajamo još...

Potpuna informacija je dostupna samo komercijalnim korisnicima-pretplatnicima i neophodno je da se ulogujete.

Zaboravili ste šifru? Kliknite OVDE

Za besplatno probno korišćenje, kliknite OVDE

Pratite na našem portalu vesti, tendere, grantove, pravnu regulativu i izveštaje.
Registracija na eKapiji vam omogućava pristup potpunim informacijama i dnevnom biltenu
Naš dnevni ekonomski bilten će stizati na vašu mejl adresu krajem svakog radnog dana. Bilteni su personalizovani prema interesovanjima svakog korisnika zasebno, uz konsultacije sa našim ekspertima.