NavMenu

Zorana Bećić, glumica - Živi na Vračaru, Baš-čaršijom šeta

Izvor: Mozzart sport Sreda, 04.08.2010. 08:32
Komentari
Podeli

Zorana Bećić, ćerka poznatog sarajevskog glumca, još jednom je demonstrirala da jabuka ne može da padne ispod kruške, niti iver da odmakne daleko od klade, ma koliko određene okolnosti nalagale drugačije. A počelo je posle poznate reklame za Don kafu, kada je dobila prvu veću ulogu, i to u filmu Mala noćna muzika. Režiser Dejan Zečević video je tu reklamu i poželeo baš takvu „ribu“ na kastingu, a kada su mu odgovorili da će u paketu dobiti i „ribu“ i glumicu, njena karijera mogla je da počne

Kao ćerki Zorana Bećića, doajena bosansko-hercegovačkog glumišta i Vanje Popović, pozorišnog kostimografa i kao unuci Drakčeta Popovića, u svoje vreme takođe popularnog sarajevskog glumca, Zorani Bećić - Đorđević sudbina nije ostavila gotovo nikakav manevarski prostor na planu izbora posla kojim će se u životu baviti. Istini za volju, isprva se opirala magiji dasaka koje život znače, jer njenim očima deteta bilo je mnogo zabavnije ono što se događalo iza scene. U jednom trenutku kvalitetan genetski glumački materijal od kog je sazdana učinio je svoje i njenu odluku više nije moglo da promeni čak ni očevo negodovanje.

- Postojala je velika verovatnoća da se uopšte neću baviti glumačkim poslom, jer je moj tata isprva bio protiv toga da upišem glumačku akademiju. Evo sad, na primer, moj muž (glumac Igor Đorđević, prim.aut.) ima istovetan problem. Naša ćerka Petra, koja ima dve i po godine, potpuno je luda za pozorištem. Kad joj kažemo da idemo u pozorište, ona se izbezumi i počne da priča kako će da pleše, peva, posle čega će da se pokloni publici. Igoru odmah krene znoj s čela kad to čuje - započinje Zorana Bećić – Đorđević razgovor za MOZZART Sport.

A da li je u tvom slučaju postojala neka alternativa?

- Ćale stvarno nije bio za glumu i stalno je govorio - sport, sport, sport. Meni je uistinu dobro išlo na sportskom planu.

Ozbiljno?

- Bila sam kao klinka opsednuta zimskim sportovima, a kako i ne bih kad je moja mama radila kostime za Zimske olimpijske igre u Sarajevu 1984. godine. Baleti i te gluposti nikad me nisu privlačili. Mislim da sam pre „proskijala“ nego što sam prohodala. Takođe, obožavala sam klizanje na ledu. Bila sam član kluba, mada se nisam takmičila. S kumom Borisom i instruktorom umela sam da provedem i po mesec dana na Jahorini. I da, obožavala sam rošule, a kasnije rolere. I danas ih vozim. Svojevremeno sam sa Studentskog trga išla na posao u Beogradsko dramsko pozorište na rolerima.

Je l’ još nešto bilo aktuelno u tvojoj sportskoj biografiji?

- Plivanje, a pomalo sam skakala u vodu.

Sve, bre, olimpijske discipline!

- A-ha-ha… S tim što jedino nisam bila za atletiku. Nisam baš brza.

Nikako da pomeneš loptu. Znači li to da se smotaš kad ti dođe u ruke?

- Pa nisam tako smotana. Pogotovo s nogama. Stavljali su me dečaci na gol kad im je nedostajao jedan, pošto me nije bilo strah da skočim, da se bacim i razbijem kolena. Čak sam igrala i ragbi. Košarka mi nikako nije išla. Imala sam dve leve ruke.

Za koga se navijalo u kući Bećića?

- Apsolutno za Crvenu zvezdu. Tata je navijao i za Sarajevo, ali Zvezda je bila njegova prva ljubav. Imam jednu sliku, mislim da tada nisam imala ni punih mesec dana, igrala je Zvezda tog dana i u to ime su mi moji vezali crvenu mašnu. Moram da napomenem da je zbog svih dešavanja na Marakani poslednjih godina tata bio razočaran, a i ja zajedno s njim. Poslednja utakmica na kojoj sam bila je 100. večiti derbi. Igrom slučaja, našla sam se na južnoj tribini i vrisnula sam od sreće kad je Zvezda dala gol. U mene je istog trena bio uperen 101 pogled. Malo je falilo da dobijem batine.

Košarku nisi umela da igraš, a voliš li da je gledaš?

- Jao, bila sam jednom na utakmici Zvezda - Cibona i mislim da se nikad u životu nisam gore osećala. Vikali su oko mene: „Ko ne skače, taj je Hrvat“. Bilo je strašno, otišla sam mnogo pre kraja meča.

Jesi li pravila društvo suprugu u gledanju Mundijala?

- Pre nego što sam se udala, mnogo više sam pratila sport, naročito fudbal. U braku, međutim, to činim sve manje i manje, valjda zato što podsvesno razmišljam da muž treba da gleda fudbal, a meni to treba da ide na živce, a-ha-ha… Ipak, volim da odgledam kvalitetne i uzbudljive utakmice, bez obzira na to ko igra. Obavezno ispratim nastupe reprezentacije, kako Srbije, tako i Bosne i Hercegovine, koju isto smatram za svoju.

Dobro, hajde da se vratimo glumi. Ako je tata bio za sport, u kojoj meri te je majka usmeravala u glumačke vode?

- Nije se trudila u tom pravcu iz prostog razloga što kao mala nisam bila zainteresovana za glumačku scenu. Jednom, kad sam imala šest godina, odveli su me na neko snimanje na kojem mi je bilo beskrajno dosadno. Ipak, veoma me je zanimalo šta se događa iza scene, počev od krojačnice i stolarske radionice, pa sve do pozorišnog kluba koji mi je odmah postao najdraže mesto na svetu.

I kad se dogodio taj prelomni trenutak kad si shvatila da je gluma tvoj život?

- Znaš kako, desio se rat, našla sam se s porodicom u nekom potpuno nepoznatom gradu i došla u kontakt s nekim novim ljudima. Imala sam tada 12 godina. Dok sam u Novom Sadu išla u osnovnu školu, bilo mi je interesantno, imala sam fino društvo, da bi se sve promenilo kad smo prešli u Vršac. Danas je to sjajan grad u kojem ima svega i svačega, ali u to vreme nije bilo apsolutno ničega, pa ni bioskopa. Ma nisi imao gde da izađeš. Tako sam opet bila primorana da se krećem u tom pozorišnom krugu i onda su me, malo po malo, uzimali u neke predstave. Naprosto, u to vreme nije bilo novca za razne hobije ili da nešto treniraš, pa je čovek bio prinuđen da se okrene stvarima koje su mu pristupačne. Na kraju sam uvidela da mi se pozorište mnogo sviđa.

Jesi li iz prve upisala Akademiju?

- Nisam baš lagano došla do indeksa. Prvo sam pokušala u Sarajevu, svom rodnom gradu, pošto su nam u međuvremenu vratili stan, a mama je nastavila da radi svoj posao. Otac me je spremao za ispit nekoliko dana, s tim što me nije previše forsirao, već samo usmeravao. Smatrao je da treba da ispoljim prirodni dar koji posedujem. Ušla sam u najuži izbor, ali na kraju nisam primljena.

Kako je tata odreagovao kad je čuo lošu vest?

- Hm, baš je bio ljut. Savetovao me da sledeće godine pokušam u Beogradu i da, u slučaju da mi se ponovo ne posreći, gledam da nađem nešto drugo da radim. Tek kasnije, kad sam završila akademiju, priznao mi je koliko je bio kivan što moram da idem u Beograd. Bilo kako bilo, od 420 ljudi u širem krugu, ostalo je 35, a primljeno je nas 12.

Kažu da pored talenta u glumačkom poslu treba imati dozu sreće i ponajviše jake veze...

- Iskreno, veze imam u Sarajevu, gde su mi sva vrata apsolutno otvorena. Ovde u Beogradu stvari stoje malo drugačije. Konkurencija je zaista velika i ponekad je pitanje čiste sreće da li će te se ljudi setiti. Mali milion puta su me pitali da predložim nekoga za ulogu. U zavisnosti kako ti mozak radi u tom trenutku, jednih se setiš, drugih ne. Možda bi neko bio 50 puta bolji u nekoj roli, samo ti nije pao na pamet. Tako to ide u nekom širem poslovnom krugu, kolege se poznaju i jednostavno rade s onima za koje su procenili da im odgovaraju.

To o čemu sad pričaš mnogi bi definisali kao klanove!

- Okej, znam za to, ali u svakom poslu je tako. Ako s nekim imaš kvalitetnu saradnju, zašto je ne bi obnavljao? Zašto bi drugačije bilo u glumačkoj branši, zašto nekoga ko je odradio ulogu kako treba ne bi ponovo angažovao? Za mene je to normalan način funkcionisanja.

Kaješ li se možda što si svojevremeno snimila čuvenu reklamu za Don kafu ili pak misliš da ti je ona dala vetar u leđa?

- Znaš zbog čega se kajem? Kajem se što je nisam iskoristila na pravi način. S ovom pameću sve bih bolje uradila, jer koliko god to glupo i bezveze zvučalo, ta reklama je stvarno bila popularna. Zvali su me iz svih živih novina i televizija, a ja sam dala samo nekoliko intervjua. Smatrala sam da je moj posao gluma i da ta reklama nema dovoljnu umetničku težinu da bih se eksponirala u javnosti preko nje. Plus sam snimila nekoliko reklama i za Hrvate. E tek sad mi je jasno šta znači popularnost, pojavljivanje po novinama i TV emisijama.

Kako si mogla da previdiš da i filmadžije čitaju novine i gledaju TV?

- Ne znam, uglavnom, baš tako sam i dobila prvu veću ulogu, i to u filmu Mala noćna muzika. Režiser Dejan Zečević video je reklamu za Don kafu i kazao nekom od saradnika da baš takvu ribu želi u svom novom projektu. Dobio je odgovor da sam, osim što sam riba, i glumica, posle čega sam pozvana na kasting.

Da li na određen način Beograd doživljavaš kao bazu, pošto malo-malo pa imaš posla s one strane Drine?

- Tako nekako. I nije mi lako, a-ha-ha... Dosta radim u Sarajevu, gde sam uradila tri predstave, jednu seriju, snimila jedan film, a u planu je još jedan. Nekako uspevam da sve to izbalansiram, pogotovo sad kad imam malo dete.

Na koji način održavaš formu kad naiđe period bez pravih ponuda? Vežbaš li ispred ogledala?

- Verovatno postoje glumci koji to rade, ali ja ne. Usredsredim se na ulogu kad dobijem tekst i, kako se bliži predstava, pripremam govorni aparat i telo. Naravno, to podrazumeva i određeni stepen fizičke spremnosti, odnosno kondicije.

Na koji način ti i Igor koristite slobodno vreme, imate li omiljene restorane i kafiće?

- Malo smo staromodni po tom pitanju. Isključivo sedimo u starim beogradskim kafanama, kao što su Lovac ili Kalenić, koje su ovde u kraju, na Vračaru, gde živimo. Ljubazni su konobari, hrana je divna i, što nas posebno raduje, nikome ne smeta kad dete trčkara okolo i radi šta mu padne na pamet. Osećamo se kao slon u staklorezačkoj radnji kad slučajno sednemo u neki fensi restoran ili kafić. U „Silikonskoj dolini“ nikad nisam bila, dok sam na splavovima bila možda jednom. Stvarno mi ne prijaju takva mesta.

Jeste li skoro bili na nekoj finoj terevenci?

- Jesmo. Nedavno smo bili na svadbi jedne moje koleginice i super smo se proveselili.

Kako pevaš?

- Grozno. Nepodnošljiva sam za slušanje čak i rođenoj majci.

Ipak, to ne znači da nemaš pesme koje te automatski dižu na noge?

- Omiljena grupa mi je Mostar sevdah rijunion. Oni imaju sjajne obrade sevdalinki. Volim, recimo, Haljinicu boje lila ili Nevernicu.

IDILA KRAJ TOPOLE

Vrele letnje dane Zorana sa suprugom Igorom i ćerkicom Petrom uglavnom provodi u pitomini topolskog kraja.

- Suprug je rodom iz Topole, a u obližnjem selu koje se zove Žabari imamo veliku kuću s bunarom u dvorištu, divnom baštom i vinogradom. Ma potpuna idila. Odlučili smo da taj famozan prostor dodatno oplemenimo i sredimo. Kad se dobro odmorimo od beogradske vreve, planiramo da skoknemo do Sarajeva kako bi se Petra malo družila s bakom.

VRAČAR I KALENIĆ PIJACA NEMAJU CENU

Blizina čuvene beogradske pijace Kalenić šarmantnoj glumici svakodnevno ulepšava život u srpskoj prestonici.

- Obožavam Kalenić pijacu, na kojoj uvek ima svežeg mesa, ribe, kvalitetnog sira i kajmaka, voća i povrća. Kupujući, lepo se ispričam s ljudima i potom u dobrom raspoloženju dođem kući. Mnogo volim Vračar, moram da priznam da smo načinili neke ustupke kako bismo živeli u tom delu Beograda. Kao i svi dođoši, i mi smo pošto-poto hteli u centar, a-ha-ha…

SLALOM ZBOG PSEĆE KAKE

- Pseće kake ima na sve strane, čovek ne može da se opusti ni na sekund dok hoda. Došlo je dotle da dete ne smem da pustim u park da se igra u strahu šta će da dohvati rukom. Ne mogu da shvatim da je ljudima teško da ponesu sa sobom kesu i očiste za kućnim ljubimcem. Od toga me više izluđuju samo vozači. Na pešačkom prelazu može da ti se zaustavi samo žena srednjih godina ili neko ko se zagleda u tebe. Često se događa da s detetom u kolicima zastanem nasred ulice i propisno se izvičem na nevaspitane „stručnjake“ za volanom.

izvor :

Komentari
Vaš komentar

Top priče

27.03.2024.  |  Industrija, Saobraćaj, Finansije

Grad ustupa privatnicima više od 30 zemunskih i palilulskih autobuskih linija - Spreman nacrt JPP na deset godina, posao težak pola milijarde evra

Gradske linije na potezima 100 i 700, kao i još nekoliko linija koje prelaze preko Novog Beograda i Zemuna, definitivno će biti ustupljene privatnim prevoznicima. Danas se održava hitna telefonska sednica Privremenog organa grada, na kojoj je od 100 tačaka, najvažnija upravo ona koja se tiče Odluke o usvajanju predloga projekta javno-privatnog partnerstva u obavljanju javnog prevoza na pomenutim linijama. Nacrtom ove odluke predviđeno je

Potpuna informacija je dostupna samo komercijalnim korisnicima-pretplatnicima i neophodno je da se ulogujete.

Zaboravili ste šifru? Kliknite OVDE

Za besplatno probno korišćenje, kliknite OVDE

Pratite na našem portalu vesti, tendere, grantove, pravnu regulativu i izveštaje.
Registracija na eKapiji vam omogućava pristup potpunim informacijama i dnevnom biltenu
Naš dnevni ekonomski bilten će stizati na vašu mejl adresu krajem svakog radnog dana. Bilteni su personalizovani prema interesovanjima svakog korisnika zasebno, uz konsultacije sa našim ekspertima.