NavMenu

David Čolić, MPC Properties - Inženjer s gramofonom

Izvor: Ekonomist magazin Nedelja, 21.03.2010. 14:29
Komentari
Podeli


Iako je išao za poslom s jednog na drugi kraj sveta, sve vreme ga je nešto vuklo da se vrati u Srbiju. Znao je da treba da sačeka pravu priliku, a ona je došla posle dve decenije bavljenja građevinom i nekretninama. S muzikom se, na razne načine, druži ceo život: svirao je violinu, puštao muziku kao di-džej, da bi nedavno s prijateljem otvorio prodavnicu ploča u Beogradu

Kad mu je klijent, s kojim je dugo radio, saopštio da počinje da posluje u Srbiji i da planira velika ulaganja, David Čolić se nije mnogo dvoumio.

Prihvatanje ponude značilo je da će se posle više od dve decenije “pečenja zanata” u inostranstvu vratiti u Beograd da odatle radi posao koji voli, i to kao menadžer zadužen za razvoj novih projekata u kompaniji MPC Properties.


U London je otišao još 1986, pošto Građevinski fakultet u Beogradu nije imao smer koji je želeo da upiše (Quantity Surveying, mogao bi se prevesti kao predmer i predračun). Po završetku studija, volontirao je u firmi koja se bavila projektnim menadžmentom tako što je “u struci” radio od osam do dva, a posle toga bi seo na moped i kao kurir raznosio poštu do osam. Taj posao se, objašnjava on, u to vreme dosta dobro plaćao jer je kurira bilo malo, a tražnja velika. Posle godinu dana volontiranja u Londonu ponudili su mu posao, a kasnije je on išao za poslom, nekad i s jednog kraja sveta na drugi.

“To je zapadni sistem rada, tamo niko ne kaže ‘Davide, da li bi hteo to da radiš?’, nego gledaju gde ima posla i gde su im potrebni ljudi“, priča on. Tokom 20 godina rada u inostranstvu obišao je Škotsku, Irsku i Vels, a radio je i u SAD, Japanu, Kazahstanu, Azerbejdžanu i Belgiji. Sve vreme ga je nešto vuklo da se vrati u Srbiju ali je, kako kaže, znao da mora da sačeka pravu priliku, a ona je došla 2008, posle 22 godine bavljenja građevinom i nekretninama.

Prijatelji

Nije, ipak, od početka bio siguran kako će se snaći “kod kuće”, posebno zato što se u Beograd vratio sa suprugom koja nije iz ovih krajeva. Upoznali su se u Londonu, gde su živeli zajedno sedam godina. Venčali su se, ipak, na brodu u Beogradu jer je bilo jednostavnije da se tu napravi velika žurka na koju će pozvati sve stare i nove prijatelje. Posle godinu i po dana provedenih u Beogradu, zadovoljan je što je sve dobro ispalo i što se i njegova supruga, koja je po ocu Irkinja, a po majci Francuskinja, brzo privikla na novu sredinu.

U Beograd se vratio, kako kaže, zbog ljudi koji su mu dragi, prijatelja s kojima je bio u redovnom kontaktu i dok je bio u inostrantvu. “Interesantno je, međutim, da s ljudima s kojima nisam bio u kontaktu pre 20 godina, kad smo se ponovo slučajno ili namerno sreli, samo smo nastavili da se družimo tamo gde smo stali. Zaključio sam da pravo prijateljstvo i druženje može da se nastavi čak i ako toliko dugo niste bili u kontaktu i zato je Beograd bio moj izbor”, dodaje on.

Uprkos ljubavi, priznaje da po kvalitetu života, Beograd zaostaje za drugim gradovima u kojima je bio jer je zagađen i nedovoljno uređen, a uz to skup za život. “Beograd je skuplji od gradova u svim drugim državama u kojima sam živeo, uključujući Japan, a Japan nije jeftin”, kaže uz osmeh. Za takva pitanja koristi i izraz jednog od svojih prijatelja, arhitekte, koji je Beograd opisao kao predivnu devojku koja nije doterana.

“Imamo sreću da je Beograd predivan, ali nije doteran i tu je velika razlika između njega i Londona ili drugih sličnih gradova”, dodaje Čolić. Kao čovek koji se čitav život bavi građevinom buni se kad vidi Karađorđevu ulicu “prošaranu” rupama ili olupine parkirane uz reku jer je svestan o kakvom je neiskorišćenom potencijalu reč. Najtužnije je, ipak, to što se sad na panorami grada koji ima više od dva miliona stanovnika ne mogu izbrojati ni dva krana. “U Francuskoj ili Engleskoj, čak i u manjim gradovima, videćete kran do krana, bez obzira na sezonu”, konstatuje razočarano.

Uštogljeniji od EnglezaIako više ne živi na Zapadu, radno vreme mu se nije mnogo promenilo. Na poslu provodi po 10 ili 12 sati dnevno, a često se zalomi da radi i vikendom jer, kao i na Zapadu, posao nikad ne stoji.Takav ritam mu, međutim, ne smeta jer je na njega navikao. Veruje da je najvažnije da li neko voli svoj posao, a on tu dilemu nema.

Od nekretnina, duže se bavio jedino muzikom: učio je violinu u Mokranjcu, svirao je u kulturno-umetničkim društvima Lola i Branko Krsmanović, a kasnije se oprobao i kao di-džej, puštajući fank, soul, r’n’b i džez u Beogradu i Londonu. Ni Green Room u Londonu, ni beogradski Soul Food, u kojima je nekad puštao muziku, danas ne postoje, kao što se ni Čolić više ne bavi tim poslom. Rado se, međutim, priseća da je, dok je bio “aktivan”, upoznao pasionirane kolekcionare i neke od muzičara čije je ploče puštao, poput Roja Ejersa ili Arta Blejkija.

Kod “uštogljenih” Engleza je, kaže Čolić, mnogo lakše nego u Beogradu da se posle koncerta džeza, fanka ili klasične muzike priđe i porazgovara s muzičarem, ne očekujući, naravno, da će posle toga, postati najbolji prijatelji. “U Beogradu je atmosfera oko koncerata uštogljenija, mnogo je fame i pokazivanja i pridaje se veliki značaj kad dođe neko poznato ime”. Uprkos tome, zadovoljan je što u Beogradu ima mnogo dobrih koncerata, od centra Sava, preko Kolarca, do džez-klubova, posebno što sad ima više vremena da ih posećuje. Deo koncertne publike verovatno svrati i u prodavnicu ploča u Euro Centru, koju je s prijateljem otvorio. Teritoriju su “podelili”, pa se na njegovim policama nalaze džez, fank i soul, a na drugima su rokenrol, pop i pank.

“Nažalost, prodaja njegovih ploča ide mnogo bolje nego mojih, ali mi ne smeta, ionako to radim iz čistog zadovoljstva”, kaže Čolić i dodaje da se raduje slobodnim subotama koje može da provede u prodavnici i pušta omiljene ploče.

Obojica se, ipak, nadaju da će radnja imati i kakav-takav komercijalni uspeh jer je i prodavnica ploča, ipak, nekakav biznis. Prvi mesec je bio bolji nego što su očekivali, a posebno ga je iznenadila prodaja gramofona jer su već prodali gotovo 10 komada. “To nisu gramofoni kojih se mi sećamo, starinski, dizajn je moderan, iako su i dalje tu igla i ploča”, navodi Čolić i dodaje da se pristojan uređaj može nabaviti i za 200 evra.

I supruga se, takođe, može pohvaliti preduzetničkim duhom, s tim da je ovog puta reč o čokoladi. Kako se pravi čokolada od zrna kakaoa učila je u Belgiji, a danas se njen brend pravi na jugu Francuske i odatle šalje za London. Za “širenje” na srpsko tržište će, kako kaže, ipak malo sačekati. “Posao s čokoladom je takođe posao iz ljubavi, koji u dobrim vremenima dobro ide”, kaže Čolić, ali dodaje da je trenutno važnije videti kako će ići posao u Londonu, koji njegova žena trenutno vodi iz Beograda.

poziv na pretplatu na - www.emportal.rs



Komentari
Vaš komentar

Top priče

26.03.2024.  |  Finansije

Kompanija Miodraga Kostića Agri Europe Cyprus želi da kupi 17% u Addiko banci

Kompanija srpskog biznismena Miodraga Kostića Agri Europe Cyprus Ltd. želi da kupi manjinski deo u Addiko banci, čije je sedište u Beču, i koja se specijalizovala za "retail" bankarstvo. Kostić nastoji da uveća svoj udeo na bankarskom tržištu Evrope, piše Bloomberg. Agri Europe je tražio da otkupi udeo od oko 17% u Addiko banci preko javne ponude za preuzimanje akcija, pokazuju podaci iz ponude u koju je Bloomberg imao uvid. S druge

Potpuna informacija je dostupna samo komercijalnim korisnicima-pretplatnicima i neophodno je da se ulogujete.

Zaboravili ste šifru? Kliknite OVDE

Za besplatno probno korišćenje, kliknite OVDE

Pratite na našem portalu vesti, tendere, grantove, pravnu regulativu i izveštaje.
Registracija na eKapiji vam omogućava pristup potpunim informacijama i dnevnom biltenu
Naš dnevni ekonomski bilten će stizati na vašu mejl adresu krajem svakog radnog dana. Bilteni su personalizovani prema interesovanjima svakog korisnika zasebno, uz konsultacije sa našim ekspertima.