Na godišnjoj skupštini Vukove zadužbine, održanoj u Beogradu u novembru 2009, prihvaćen je predlog Saveta Zadužbine da Ministarstvu kulture bude upućen zahtev da se srpski jezik odbrani od najezde anglicizama i drugih tuđica. Predlog se odnosi na uvođenje visokih novčanih taksi za preduzeća i prodavnice pod nazivima kao što su, primera radi, "Just a Moment", "Full Sport", "Boulevar Fast Food", "Evolution", "Enigma Sport Wear", "Nord Union", "Beoart Gallery", "Jolly Travel", "Lady Sun Solarium", "Confidence", "Ray", "Soda Kids Fashion", "Infoteam", "Urban Jungle Selected Brand Store", "Gift Shop" itd.

Budući da su u Beogradu i drugim gradovima nestale radnje, prodavnice i trgovine, a naširoko nikli "outlets", "stores", "shopping malls", "discounts" i "magazines", i da je svaka dvadeseta firma na srpskom jeziku (čak je i jedan beogradski berberin postao "barbiero" !), Skupština Vukove zadužbine je odlučila da se obrati za podršku Akademiji nauka, Filološkom fakultetu Beogradskog univerziteta, Udruženju književnika, Udruženju dramskih pisaca i Udruženju novinara Srbije, kako bi zajedničkim snagama pokrenuli ovo pitanje i preko Ministarstva kulture, odnosno Narodne skupštine Srbije, sprečili dalju varvarizaciju jezika.

Ne ulazeći dublje u uzroke ove pojave, smatrajući je pomodnim talasom kojim se izražavaju provincijalna inferiornost i lažni kosmopolitizam, Skupština je složno stala na stanovište da ne bi trebalo primenjivati mere prisile ili nedemokratska sredstva, u uverenju da će visoke takse prilikom obavezne preregistracije domaćih firmi pod nazivima na stranom jeziku (pomenuta je suma od 10.000 EUR) , odnosno godišnje takse dokle god se naziv ne promeni ( po 2.000 EUR), biti veoma efikasne u suzbijanju ovog oblika poništavanja srpskog jezika.

Naravno, ovakva mera ne bi se odnosila na autentične strane kompanije ("brendove") i njihove franšize, kao što su, recimo, "Coca-Cola", "Ford", "McDonald’s", "Reiffeisen" i dr.

M.I.