NavMenu

Radovan Jelašić, guverner NBS - Kuvam džem po majčinom receptu

Izvor: Blic Nedelja, 02.08.2009. 11:22
Komentari
Podeli

Radovan JelašićRadovan Jelašić

Ako treba da biram između prijema u nekoj ambasadi ili da radim u bašti, biram ovo drugo. Neko voli da ide na prijeme, meni se to odavno smučilo. U bašti gajim paradajz, luk, maline, krompir. To je moj hobi. Više volim kad nešto odradim i vidim korist, kada ošišam travu, skuvam džem. Ove godine napravio sam 40 litara džema od kajsija. Po receptu majke, koja svake godine kontroliše šta sam uradio. Istina, ja stavljam malo manje šećera, kaže u ispovesti za "Blic nedelje" Radovan Jelašić, ekonomista i guverner Narodne banke Srbije.

Doček iz porodilišta

Rođen sam 1968. godine u Santovu, pograničnom mestu u Mađarskoj, 2,5 kilometara od granice. Dobio sam ime Radovan, a moj stariji brat Branko, iz prostog razloga jer ta imena ne mogu da se prevedu na mađarski. Srpski sam naučio kod kuće, a mađarski na ulici. Išao sam u srpsko-hrvatsku osnovnu školu, ali pravoslavna crkva u selu imala je za Srbe posebnu ulogu jer je bila čuvar našeg identiteta. Svake godine smo u crkvi, za Svetog Savu, pripremali recitale, a za Božić posebne priredbe i tada smo mi, deca, išli od kuće do kuće i pevali božićne pesme. To su sećanja koja određuju ceo život. Na veronauci, koju smo pohađali svake nedelje, naučio sam ćirilicu. Razlika između brata i mene je velika, ali to mu nije smetalo da mi na svoj način priredi doček iz porodilišta - orobio je porodičnu kasu i kupio čokoladu, jer je mislio da ću to voleti da jedem.

Svinje i čarda

Majka Smiljka radila je u seoskoj zadruzi, a otac Marko je bio kondukter. Zemlju su nam uzeli krajem pedesetih godina, a vraćena nam je tek 1991. godine. Roditelji su bili prinuđeni da se bave "malim biznisom", čuvali su svinje, nekad ih je bilo i 150. Moj deo posla bilo je čišćenje svinjca, kada se toga setim, i danas mogu da osetim specifični smrad, posebno snažan za vreme velikih vrućina. Uz pomoć u bašti, to je bio nezaobilazni deo "letnje prakse", nisam išao na more. Kad je babo prešao da radi na čardi, pomagao sam mu i tu sam zaradio i prvi džeparac. Bio sam strastveni pecaroš. Uhvatim 3-4 kilograma ribe, uveče je očistim i sutra je prodajemo na čardi. Detinjstvo mi je na neki način prerano prekinuto zato što sam dobro igrao stoni tenis i sa 12 godina bio treći u Mađarskoj. Morao sam da pređem u Budimpeštu, gde sam završio 7. i 8. razred. Nije bilo lako odvojiti se od porodice i živeti u internatu, u velikom gradu.

SFRJ - obećana zemlja

Iz detinjstva se sećam i putovanja u Jugoslaviju. Odlazak u SFRJ bio je kao odlazak u Ameriku. U mom selu smo banane ili pomorandže viđali jednom godišnje. Sećam se, imao sam možda pet godina, kada su me poslali u prodavnicu da kupim banane. Dobio sam pet banana i shvatio da brat i ja ne možemo da ih podelimo "na ravne časti", pa sam problem rešio tako što sam jednu pojeo. I nije bilo problema kada sam došao kući. Granicu smo prelazili biciklima, a onda bismo od Bačkog Brega putovali autobusom do Sombora. Tako je bilo sve do 1979. godine kada smo kupili prvi auto "varburg".

Deda "špijun"


Za odlazak u Sombor imali smo još jedan razlog – dedu sa mamine strane, Branka. Inače, on je bio u mađarskom zatvoru od 1948. do 1951. godine zbog optužbe da je špijunirao za Tita, a od 1953. do 1956. jer se približio granici više nego što mu je odobreno. Posle svega, 1956. preselio se u Sombor. Gimnaziju sam završio u Budimpešti u srpsko-hrvatskoj školi i tu mi je „sinulo“ da treba da učim engleski jezik, što mi je kasnije dosta pomoglo. Naravno, postavilo se pitanje gde na fakultet. Prvo sam se upisao na Ekonomski fakultet u Zagrebu jer je mnogo mojih drugova Hrvata iz sela otišlo tamo. Ali deda Branko mi je objasnio da treba da idem u Beograd pošto sam Srbin. Tako je i bilo.

Radovan Mađar

Odlazak na studije u SFRJ 1987. bio je pravi šok. Brzo sam morao da shvatim da u Srbiji "ne" često znači – baš me zanima koliko si uporan, pa hoću da te testiram, a "da" – imam prečih poslova, skini mi se. U Jugoslaviji su svi bili na "ti", svi su navodno bili veliki prijatelji i smejali su se kada bih ja persirao i preko telefona govorio – da li mogu da dobijem gospodina ili gospođu... Kad bi to čuli, odmah su govorili – to je onaj tvoj, Radovan Mađar. To mi je na fakultetu bio nadimak. Tada, kao i sada, čini mi se, bilo je najvažnije kakav imaš pasoš, a ja sam imao samo mađarski.

Foliranje

Na prvim testovima iz političke ekonomije prošao sam jako loše. Došao sam iz klasične gimnazije, za razliku od mnogih studenata koji su završili srednje ekonomske škole. Profesori su za nedelju dana "preleteli" 100 stranica, a meni se činilo kao da sam pao s Marsa. Od deset pitanja iz političke ekonomije pogodio sam samo tri. Pravi šok bio je kada mi je profesor rekao: Ne znam da li je ovaj fakultet najbolji za vas. Od dolaska u Beograd 1987. pa sve do danas nisam uspeo da se priviknem na foliranje! Svi hoće da budu neko drugi. Takođe, niko za živu glavu ne bi priznao da nema para. Pričaju o milionima, milijardama, a ne znaju kako će spojiti kraj s krajem. I na studijama sam koristio svaku priliku da nešto zaradim. Morao sam da radim, jer moji nisu imali odakle da mi šalju novac.

Pasau

Išlo je tako do proleća 1991. kada sam na nagovor prijatelja Milana, sadašnjeg kuma, otišao na seminar u Nemačku. Posle tri dana provedenih tamo pitao sam ga s koliko novca može da se živi u toj zemlji. On mi odgovara da je mesečno potrebno 800-900 maraka. Pomislim, ako on tako kaže, onda može i sa pola ove sume. U Pasauu sam iznajmio sobu, "popravljao" najjeftinije pice iz "Aldija" babinom kobasicom i mađarskim sirom, blagosiljao međunarodnu studentsku karticu koja mi je davala pristup menzi i pohađao časove nemačkog, kao i predavanja na Ekonomskom fakultetu na engleskom jeziku. Izdržavao sam se od ušteđevine sa studija, jer sam u Beogradu davao časove srpskog Mađarima i časove engleskog. Za deset meseci naučio sam toliko nemački da sam dobio praksu u "Simensu", gde sam za dva meseca zaradio sve što sam u prethodnih deset potrošio.

Anastazija

Putujući iz Nemačke, preko Pešte, do Beograda, februara 1991. upoznao sam devojku koja mi je supruga, evo, već 13 godina. Anastazija je kao student iz Amerike došla da predaje engleski u Čehoslovačkoj. Za vreme raspusta odlučila je da poseti rodbinu u Sparti, u Grčkoj, odakle su joj roditelji, i u tom vozu prepunom glasnih, neurednih i neobuzdanih navijača preklopio nam se put od Pešte do Beograda. Dovoljno, očito životno. Po završetku fakulteta 1992. odlučio sam da pokušam da upišem postdiplomske studije. Pošto sam u to vreme završio i drugu praksu kod „Simensa“ i za tri meseca zaradio 6.000 maraka, pare za put u Ameriku sam imao. Spakovao sam prnje i oktobra 1992. godine otišao u SAD.

Amerika

Zašto Amerika? Inat je, kao što znamo, važan motivacioni faktor kod Srba. Kada je, posle "evropskog zabavljanja", ona rekla da naša veza na daljinu neće imati budućnost, odlučio sam da odem u Ameriku gde je ona završavala postidplomske studije. Tako su me inat i ljubav oterali u Čikago, gde sam se obreo opet bez novca, posla, potpuno neobezbeđene egzistencije, samo s običnom turističkom vizom. Onda mi je Anastazija rekla da u gradu ima neka mađarska crkva. Pomislio sam šta ću ja tamo, kazaću da se zovem Radovan Jelašić i oni će reći – šetaj! Ipak sam otišao da se vidim s ocem Jozefom. To što sam pravoslavac nije mu smetalo da mi kasnije pomogne. Posle sam saznao da je tu mađarsku crkvu u Čikagu kupio sveštenik Jakab Vildinger iz mog sela, koji je ranije tamo bio katolički sveštenik. Deda mi je rekao da nam je on bio i komšija u staroj kući, sve dok 1934. nije otišao za Ameriku.

Smena od 12 sati

Uspeo sam da se upišem na postdiplomske studije, ali od četiri semestra imao sam para samo za jedan, koji je koštao 4.000 dolara. Otac Jozef iz mađarske crkve odmah mi je rekao da ako mi nešto znači mogu da se uselim u crkvu. Bio sam presrećan jer para za iznajmljivanje smeštaja nisam imao. Prve godine sam tamo ostao jer sam morao, a druge jer sam smatrao da sam i ja od velike pomoći crkvi. Skoro svi su bili stari, pomagao sam im oko čišćenja snega, ručkova. Prve godine u Americi prodavao sam voće i povrće u nekoj radnjici svake subote i nedelje, za pet dolara na sat. Radio sam redovno po 12 sati, ali to je bilo nedovoljno da se kupi i jedan udžbenik koji je koštao i više od 70 dolara.

Dojče banka

Pri kraju prve godine postdiplomskih studija na fakultetu je održao predavanje bivši gradonačelnik Frankfurta i predsednik pokrajine Hesen, Valter Valdman. Tokom govora kod nekih reči na engleskom pomagao mu je predstavnik Lufthanze, ali ja sam nekoliko puta bio brži od njega u prevodu. Ovo prevođenje je uticalo da ja i još neki postdiplomci odemo na praksu u Dojče banku u Nemačku. Posle tromesečne prakse dobio sam i ponudu da radim za njih. I tako sam septembra 1995. došao u Frankfurt. Nikad nisam razmišljao o tome da ostanem u Americi. Majka se plašila da se neću vratiti kad jednom odem, nije ni sanjala da će joj oba sina biti na 200 kilometara, jedan u Pešti, drugi u Beogradu. Međutim, roditeljska kuća u Santovu i dalje je mesto u kojem se porodica okuplja, tri generacije Jelašića – moji roditelji, mi, njihova deca sa suprugama i naša deca, njihovih šest unuka.

Dve svadbe

I tada, posle studija, opet se potvrdilo da vam najviše pomognu oni od kojih se najmanje nadate. Čim sam počeo da radim u Frankfurtu taj isti gospodin Valdman mi je ponudio da stanujem u prizemlju njegove kuće. Trebalo je da tu ostanem dva-tri meseca, a bio sam deset meseci, zahvaljujući dobročinstvu tih ljudi. Bilo je tu i komičnih scena. Kuća je bila prelepa, luksuzna. Dešavalo se da on sa suprugom ode negde, a ne primeti da sam ja još u kući. Kad krenu uključe alarm, a ja ga aktiviram prilikom izlaska. Naravno, dođe policija. Možete da zamislite šta oni pomisle kad dođu u kuću najpoznatijeg lokalnog političara i tu zateknu nekog Radovana koji natuca nemački. Jedva im objasnite da niste provalnik, nego podstanar. Oženio sam se 1996. godine. Jednom u Čikagu, a drugi put u Santovu, jer niste ništa uradili ako se u rodnom mestu ne prošetate glavnom ulicom sa 400 svatova.

Sudbina

U Dojče banci sam radio u sektoru za centralnu i istočnu Evropu. Pošto nisam dobio traženu povišicu, počeo sam da tražim novi posao i odlučio sam da odem u konsultantsku kuću Mekenzi. Direktor u Dojče banci mi je rekao da grešim jer je to crnački posao, stalno se leti, radi se i po 14-15 sati dnevno. I stvarno se toliko radilo, moram da priznam. Ali i na to se čovek privikne. I šta vam je sudbina. Isti taj direktor je posle samo tri godine postao predstavnik Dojče banke u Beogradu, a ja sam mu potpisao saglasnost ispred NBS, i morao je punih sedam godina, svakog vikenda da leti na relaciji Frankfurt–Beograd.

Istorija

U međuvremenu se rodio prvi sin, Marko, 1999. Peti oktobar zatekao nas je na odmoru u Hrvatskoj. Zatim odlazim u Santovo, gde je trebalo da budem dva-tri dana, a Anastasija je odletela za Frankfurt. Zove me Mlađa i kaže: Je l’ se sećaš da sam ti rekao da ću biti guverner, obećao si mi da ćeš doći. Ostavljam jednogodišnjeg sina roditeljima, kažem im da ženi ne govore gde sam otišao i pravac za Beograd. Spavao sam tu jednu noć u hotelu "Moskva", bio je 12. oktobar, četvrtak, i u tom ruiniranom hotelu shvatio sam da ja želim, da moram da pomognem da ova zemlja krene u neku bolju budućnost. Žena se bunila kad sam joj saopštio da uzimam neplaćeno na tri meseca, ali sam joj rekao: Ovo je istorija – sad ili nikad. Već u ponedeljak uveče doleteo sam poslednjim avionom Jata, četiri dana posle razgovora sa Mlađom. Porodica je došla ovde tek 2002, posle rođenja drugog sina, Đorđa. Treći sin, Ilija, rodio se 2003.

Savet dede Branka

Kada god sam razmišljao šta bih radio u životu, to je uvek bila ekonomija, ali centralna banka – ne, politika – ne. Nikad nisam žudeo za tim da budem guverner. Deda Branko mi je stalno govorio: Nemoj nikad da se baviš politikom. On je zbog nje sedeo šest godina u zatvoru. Da sam hteo da se bavim politikom, ne bih bio u NBS, već u Skupštini ili Vladi.

Ko zna gde bih bio...

Roditelji su i dalje u Santovu. Babo, zovem ga tako jer su nam preci iz Bosne, otvorio je restoran u trećem selu od našeg, pored onog istog kanala gde sam nekada pecao kao dete. Brat živi u Pešti, i on ima troje dece. Pre nego što smo se oženili majka je govorila: Samo da ja ne moram madžaretat. Želja joj se ispunila. Eto, brat je oženio Ruskinju iz Francuske, a ja Grkinju iz Amerike. I da hoće, ne može da priča mađarski.
Mislim da sreća prati onog ko je uporan i ko mnogo radi. Ko zna gde bih završio da nisam bio u vozu i upoznao sadašnju suprugu, da nisam već za vreme studija otišao u beli svet, da nisam upoznao Valtera Valdmana u Čikagu, da sam prihvatio bratovljevo ubeđivanje da odustanem od Amerike.

Život je bio velikodušan

Moja porodica nikada nije pridavala važnost tome što smo nacionalna manjina u Mađarskoj. Nikad roditelji nisu koristili to kao izgovor za neuspehe brata ili mene, a bilo je veoma lako skliznuti u tu vrstu izgovora. Zato se valjda i osećam kod kuće i u Beogradu, i u Pešti, i u Frankfurtu, pa čak i u Čikagu. Pitanje je šta će biti nakon pet ili deset godina. Život je dosad bio velikodušan, nadam se da će nešto da ponudi i za budućnost.

(Napomena: tekst je u potpunosti preuzet iz lista Blic od 02.08.09.)

foto : eKapija photo team


Komentari
Vaš komentar

Top priče

27.03.2024.  |  Industrija, Saobraćaj, Finansije

Grad ustupa privatnicima više od 30 zemunskih i palilulskih autobuskih linija - Spreman nacrt JPP na deset godina, posao težak pola milijarde evra

Gradske linije na potezima 100 i 700, kao i još nekoliko linija koje prelaze preko Novog Beograda i Zemuna, definitivno će biti ustupljene privatnim prevoznicima. Danas se održava hitna telefonska sednica Privremenog organa grada, na kojoj je od 100 tačaka, najvažnija upravo ona koja se tiče Odluke o usvajanju predloga projekta javno-privatnog partnerstva u obavljanju javnog prevoza na pomenutim linijama. Nacrtom ove odluke predviđeno je

Potpuna informacija je dostupna samo komercijalnim korisnicima-pretplatnicima i neophodno je da se ulogujete.

Zaboravili ste šifru? Kliknite OVDE

Za besplatno probno korišćenje, kliknite OVDE

Pratite na našem portalu vesti, tendere, grantove, pravnu regulativu i izveštaje.
Registracija na eKapiji vam omogućava pristup potpunim informacijama i dnevnom biltenu
Naš dnevni ekonomski bilten će stizati na vašu mejl adresu krajem svakog radnog dana. Bilteni su personalizovani prema interesovanjima svakog korisnika zasebno, uz konsultacije sa našim ekspertima.