Kemal Monteno, kompozitor i pevač : Naša je Juga za mene bila najlepša zemlja

Uvijek govorim da je naša Juga za mene bila najljepša zemlja na svijetu i da mi je sve u njoj bilo nekako potaman. I zato kada me pitaju jesam li jugonostalgičar, odgovaram da jesam i da lažu oni koji danas govore da nisu, kaže u ispovesti za "Blic nedelje" Kemal Monteno, jedan od najboljih kantautora sa prostora eks-Jugoslavije.

Obraz
U vreme Juge nisam morao juriti kao danas da bih preživio. Moglo se živjeti od tantijema, sve je bilo regulisano, bilo je tržište od dvadeset dva miliona ljudi, mogao sam sjediti kao gospodin i pisati pjesme, bio sam miran, zato su takve bile i moje pjesme. A sada sam u dva mjeseca prešao dvadeset pet hiljada kilometara da bih radio i preživio. No, mislim da sam sačuvao obraz i zato mogu svagdje doći: i u Makedoniju, i u Srbiju, i u Crnu Goru, i u Hrvatsku, i u Sloveniju. I kada me neko pita kakva je negdje raja, ja kažem: meni je svagdje ista, jer sam i ja isti.

Roditelji
Moj otac Osvaldo (Valdi) bio je Talijan, talijanski vojnik koji se nakon završetka onoga rata u Sarajevu zaljubio u moju majku Bahriju i ostao u tom gradu do kraja života. I volio je Sarajevo više nego čitavu Italiju. Oboje su lijepo pjevali, a imali su i jednu svoju pjesmu - Teško je ljubiti tajno. U početku su morali tajiti svoju ljubav jer su svi bili protiv njihove veze: i majčina familija, jer je ona muslimanka a on katolik, uz to i "okupator", zbog čega je i Jugoslavija bila protiv njega. No, pobijedila je ljubav. Kasnije, kada ga je familija moje majke bolje upoznala, svi su ga zavoljeli, voljeli su ga možda i više nego nju. Bio je divan. Od njega sam naslijedio plave oči.

Detinjstvo
Rodio sam se 1948. godine. Stanovali smo u nekim barakama kraj nogometnog stadiona na Koševu. Otac je vodio brigu o stadionu, a majka igračima prala dresove. U tim su barakama stanovali i neki Cigani s kojima sam se družio. Mi smo stanovali gore na verandi, a oni dolje u prizemlju, nisu imali ni pravi pod, već zemljani. Ali su uvijek bili veseli i uvijek su pjevali. I ja zajedno s njima. Bilo mi je najljepše kada odem kod njih, a više sam bio kod njih nego u našem stanu.
S majkom sam preko ferija išao djedu i baki u Italiju, u Monfalkone. Moj otac dugo nije smio ići u Italiju - sve dok nije dobio jugoslavensko državljanstvo. Tako je i svoju kćer Danielu iz prvog braka prvi put vidio kada je imala 15 godina. On se, naime, bio oženio vrlo mlad, prije mobilizacije, i ona se rodila nakon njegovog odlaska u rat. Ja sam je upoznao prije njega i ostao s njom u dobrim odnosima do danas.

Prva gitara
Išao sam u Drugu gimnaziju u kojoj je tada bilo dosta kasnije poznatih imena. Tamo sam se počeo družiti s Davorinom Popovićem, koji je otišao u Indekse, i sa dosta sarajevske raje. Kornelije Kovač nije išao u našu gimnaziju, bio je malo stariji, ali je u njoj imao jednu curu kojoj je po meni slao pisamca, tako da se i on družio sa nama. Tada sam se počeo družiti i s Đorđem Novkovićem, koga sam upoznao još u osnovnoj školi jer je jedno vrijeme zamjenjivao našu profesoricu muzičkog. Kada su mi rekli da je Đorđe kompozitor, začudio sam se, kako tako mlad a kompozitor, mislio sam da kompozitor mora biti neki stariji sijedi čovjek. Kasnije sam na jednom takmičenju ("Mladi pjevači pjevaju proljeću"), na kojem je i on sudjelovao, došao do prve gitare. Ja sam osvojio osmo mjesto, a Đorđe deveto. Za deveto je nagrada bila gitara, a za osmo magnetofon ili gramofon. I ja sam onda molio da umjesto osmoga dobijem deveto mjesto. I tako sam dobio prvu gitaru. I kasnije na njoj napisao mnoge pjesme.

Suze u Subotici
Imao sam petnaest godina kada sam nastupio na omladinskom festivalu u Subotici 1963. Sjećam se da su se tada u Subotici pojavili i Josipa Lisac, Žarko Dančuo, Vjekoslav Jut i još neka kasnije poznata imena. Pjevalo se uživo. Otpjevao sam dvije pjesme, za jednu od njih svi su govorili da je najbolja, a ni jedna ni druga nisu ušle u finale! Bio sam razočaran, tužan, plakao sam dok sam išao prema hotelu. Ipak sam se vratio na tu zadnju večer festivala, ali se nisam posebno obukao. Kada sam došao tamo - svi viču na mene: što se nisi obukao. Šta ću se oblačiti kada ne pjevam? A ispalo je da pjevam, da su obje pjesme dobile nagrade, jedna nagradu stručnog žirija, a druga žirija novinara. Nisam ni znao da su to snimale "Filmske novosti", no kada sam se vratio u Sarajevo, viču mi da su me gledali u žurnalu. I ja odem u kino "Romanija" i na velikom ekranu vidim sebe kako pjevam pobjedničku pjesmu. Gledam okolo, strahujem da me neko ne vidi kako sam došao da gledam sebe na ekranu. Kasnije sam još nekoliko puta kriomice išao da gledam taj žurnal.

Branka
Moju Branku sam upoznao 1967, kada sam je vidio na sarajevskom korzu odmah sam pomislio: ova je mala taman za mene. Nisam znao kako da uspostavim kontakt i onda joj priđem i kao fol je zamolim da mi posudi jedan dinar. Odgovorila je da nema, ali da će naći. I nađe ona taj dinar kod nekoga na korzu i da mi ga. Ja joj kažem da ću joj sutra vratiti, a to sam i htio, da imam razlog da se i sutra vidimo. E, onda smo se sutra našli, otišli u kino i tada je sve počelo i, a traje do danas.
Ono je bilo pravo vrijeme! Nije bilo kao sada kada se ide u kafiće gdje je mrak i galama, ja ne znam kako se sutra mogu prepoznati i naći! U mraku se nisu mogli ni vidjeti kako treba, a od buke ni čuti glas onoga drugoga. A mi smo ipak šetali po parkovima, sjedili u kavanama i pričali, slušali muziku…
U vojsci sam Branki za rođendan napisao pjesmu "Jedne noći u decembru", a kada sam se vratio iz vojske 1971. odmah sam se oženio. Prvo se rodila kćerka Adriana. A kada je Branka trebala roditi sina Đanija bio je kraj novembra. Dobila je trudove, a moja majka joj kaže: Stisni se, malo sačekaj. Htjela je da se Đani rodi u decembru (u skladu s pjesmom). I Branka je "poslušala" i stvarno se porodila 2. decembra.

"Jedne noći...“
Nazove me Vojkan Borisavljević i pita imam li kakvu pjesmu za festival u Subotici. Kažem da imam. I Vojkan napiše prvi aranžman za pjesmu "Jedne noći u decembru", koju sam otpjevao na tom festivalu i osvojio drugo mjesto. Snimio sam je, svi su govorili da je pjesma sjajna, no prodaja je išla slabo sve dok je nisam otpjevao uživo na TV, a onda su sve ploče rasprodane u petnaest dana.

Arsen Dedić
Na početku karijere Arsen je za mene bio zakon. Ja sam se u njega "zaljubio" kada sam ga prvi put vidio i čuo na televiziji. I svađao se s mojom rajom kojima se nije sviđao. Govorio sam im da nemaju pojma. Kasnije sam u jednom Arsenovom intervjuu pročitao, kada su ga pitali ima li među mladima neki pjevač koji mu se dopada, odgovorio je da ima jedan mali iz Sarajeva koji bi mogao nešto napraviti. A u to vrijeme, kada Arsen nešto kaže, to se pika. Neko drugi može reći šta hoće, ali kada Arsen kaže: to je dobro, to ti je kao da si dobio potpis profesora da si nešto završio. I onda smo se upoznali i sprijateljili. Ja sam znao doći iz Sarajeva kod Arsena i Gabi samo da se vidimo i popričamo, popijemo kavu. U Sarajevu sam stanovao blizu aerodroma i onda sjednem u avion, ili u auto, i odem u Zagreb. I dođem onako, bez stvari. Arsen me pita, a gdje su ti stvari? A ja kažem, šta će mi stvari, vraćam se odmah čim popričamo i popijemo kavu. No, tada su bila takva vremena - nije bilo granica, pasoša. Arsenovo i moje prijateljstvo je posebno. Nikada ga u životu nisam pitao da mi napravi ovo ili ono, a ni on mene, iako smo imali milion stvari za koje smo to mogli.

Ratno Sarajevo
Prvi put sam izašao iz ratnog Sarajeva 1994. godine kada su Talijani u Veneciji organizovali jedan humanitarni koncert. Bio sam spao na 54 kilograma. Dobio sam dozvolu od vojske da mogu izaći iz grada i avionom odletio u Zagreb. Od Arsena sam posudio košulju i njegovim smo kolima krenuli u Veneciju. On vozi svoj BMW i dolazimo u Breganu, na granicu sa Slovenijom. Arsen vadi svoj hrvatski pasoš, a ja papire od vojske. Onda slovenački carinik traži od Arsena da otvori gepek! Arsen mi poslije kaže da je tuda prolazio i petnaest dana ranije i da su ga srdačno pozdravljali, a sada zbog mojih papira: stani, otvori gepek, gdje ćeš! To su te nove granične sličice.

Serđo Endrigo
U Veneciju je na taj humanitarni koncert došao i Serđo Endrigo. Tada sam ga prvi put upoznao. Nisam se u stvari ni morao upoznavati, jer sam imao osjećaj da se odranije znamo. Ponovila se situacija kao sa Radetom Šerbedžijom. I s njim sam imao osjećaj kao da se odavno znamo i zato smo se brzo sprijateljili.
Serđo je prije nekoliko godina dva puta bio i u Sarajevu. Na ljetnoj pozornici na Baščaršiji održali smo koncert. Pitaju mene prije koncerta, kakav će biti program, ko će nastupiti, a ja kažem: Arsen, Serđo i ja, jer nas trojica nekako idemo zajedno. A pošto se na Baščaršiji nalazi više džamija, usred Serđove pjesme započne molitva. A kako je on bio veliki gospodin, zaustavi svoju pjesmu i sačeka dok molitva završi.

Ljubljana
Drugi put kada sam izašao iz Sarajeva bio sam u Ljubljani. Uglješa Uzelac, tadašnji ambasador BiH u Sloveniji, kaže mi: hajde kada si već tu da organizujemo jedan koncert. Tada su mi došli da pjevaju i Rade Šerbedžija, Arsen i Gabi, Davorin Popović, Gertruda Munitić, Lado Leskovar i još neki prijatelji. Skupili smo raju i našli nekoliko sponzora. Iako moji u Sarajevu nisu imali šta jesti, novce koje smo skupili odnio sam u ambasadu Uglješi Uzelcu i rekao da je to za liječenje ranjenika. Htjeli su me slikati i to objaviti, no nisam pristao. Rekao sam da taj prikupljeni novac nisam dao za slikanje, već zato što sam to želio. A danas neki u medijima prave paradu i kada daju neku siću, kakvu ja dam čovjeku na ulici.

Tifus i šećer
Iz Ljubljane sam otišao u posjetu prijatelju Bogdanu Tanjeviću, velikom košarkaškom treneru, u Trst. Vidi on da ja kopnim, a i ja vidim da me nema. I odvede me kod njihovog klupskog ljekara da me pregleda. Nastavim ja put u Monfalkone da posjetim familiju. Tamo me zove Jasna, Tanjevićeva žena i kaže da je stigao nalaz, da imam tifus! Onaj doktor kod koga sam bio u Trstu znao je da sam iz Sarajeva i da sam tamo bio čitavo vrijeme rata, a valjda je gledao naš film "Bitka na Neretvi", što li, i dao je dijagnozu: tifus! Sigurno sam onako mršav i izgledao kao tifusar (smeh). Kada sam tu njegovu dijagnozu rekao familiji, oni su se isprepadali, jer kada bi policija saznala da drže tifusara u kući, uhapsila bi ih. I ja nazovem Uglješu Uzelca i on mi pošalje kola da me odvezu u Ljubljanu u bolnicu, gdje su postavili dijagnozu - šećer. Do tada nisam znao da imam šećer. Nakon toga sam u Zagrebu otišao kod mog Age (dr Izeta Aganovića, poznatog stručnjaka za dijabetes), koji me pregledao i izdiktirao šta sve ne smijem jesti i piti. A ja ga saslušam pa kažem: smijem sve, ali pomalo. Jer, kako ću otići u Samobor a da tamo ne pojedem čuvenu samoborsku krempitu, pa taman da umrem. On se smije i kaže: Dobro, možeš jednu.

Neće me promeniti
Nisam čovjek koji se okreće kako vjetar puše. To što sam volio i koga sam volio volim i dalje. Tako i protiv Tita mogu govoriti šta hoće, mene sigurno neće promijeniti. A jedan susret s Titom, kada mi se pridružio i zajedno sa mnom zapjevao pjesmu "Bella ciao" ostao mi je u nezaboravnoj uspomeni. Već sam jednom rekao da mi ovo što neki rade izgleda otprilike tako kao da sa zida skineš sliku oca koji je umro i umjesto njegove staviš sliku očuha kada ti se majka preuda.

Hitovi
Kemal i njegova supruga Branka žive u Zagrebu u jednom manjem stanu, koji otplaćuju na kredit. Kćerka Adriana i sin Đani žive u Sarajevu, kao i unuke Lajla i Lora.
Najpoznatije su mu pesme i albumi: "Lidija", "Jedne noći u decembru", "Sarajevo, ljubavi moja", "Ne ljubi me tako jako", "Vratio sam se živote", "Daleko, daleko", "Nije htjela", "Kako da te zaboravim", "Moje pjesme, moji snovi", "Za svaku dušu"…Mnoge je pesme napisao za druge pevače, a neke je pevao u duetu s Oliverom Dragojevićem, Radetom Šerbedžijom, Borisom Novkovićem…

napomena : tekst je u potpunsoti preuzet iz lista