NavMenu

Kako je propala srpska tekstilna industrija - Krojači sebi skrojili šuplji džep

Izvor: Magazin Biznis Ponedeljak, 02.11.2015. 15:38
Komentari
Podeli
Ilustracija (Foto: aerogondo2/shutterstock.com)Ilustracija
"Sedela sam za mašinom šila sam, pitali me oficiri čija sam". Onima koji su uspeli da sačuvaju radna mesta u tekstilnoj industriji, stihovi ove pesme danas više ne zvuče nimalo romantično. Jer, nema ničeg poetskog u činjenici da se u ovom sektoru, prema podacima zvanične statistike, radi za prosečnu zaradu od 27.000 dinara, a da se prekovremeni rad ne plaća. Takva plata možda i može da zakrpi rupe na čarapama, ali ne i šuplji džep, koji je jedino što su tekstilci sebi napornim radom uspeli da skroje.

U kakvom su položaju radnici tekstilne industrije možda najbolje govori podatak da je pre nekoliko godina javnost bila šokirana saznanjem da su u jednoj fabrici, čije je otvaranje država subvencionisala, radnici cupkali za mašinom. Svakako ne u taktu muzike, već zato što im strani vlasnik nije dozvoljavao čak ni da odu do toaleta.

A država je takvim podsticajima preplatila strane ulagače. Tako bar misli Bogomir Bojić, predsednik Klastera tekstila Vojvodine i direktor i vlasnik konfekcije "Mondex". Njegova računica pokazuje da je za izgradnju tekstilne fabrike od 900 m2 sa mašinama i opremom, u kojoj bi radilo 150 ljudi, potrebno uložiti najviše 500.000 EUR.

– Država je pojedinim investitorima koji su zaposlili 150 ljudi na ime subvencija plaćala i do 1,5 mil EUR. Dakle, tri puta skuplje smo plaćali strancima ono što smo sami mogli da izgradimo za mnogo manje pare. Mi smo njima davali i do 10.000 EUR po novootvorenom radnom mestu, a oni zaposlene plaćaju po 200 EUR. Pritom, subvencije su uglavnom strani investitori dobijali za proizvodnju donjeg veša i čarapa. A te njihove mašine su jeftinije nego moje – objašnjava Bojić kako je država na ovaj način subvencionisala strane ulagače i u neravnopravan položaj stavila domaće proizvođače.

U Vojvodini svi koje znam smanjuju broj zaposlenih, kaže naš sagovornik. Uslovi za poslovanje su sve teži i teži.

– Kako god pričali, tekstilne fabrike će se zatvarati. Sve dok se ne smanje nameti na rad u ovoj radno intenzivnoj grani, mi ćemo propadati. Jer, domaće tekstilne fabrike zapošljavaju u proseku po 50, 60 ljudi, a mi maltene nemamo šta da stavimo pod hipoteku da bismo dobili kredit, kaže Bojić.

Problemi tekstilaca nisu od juče. Sitan kroj za propast tekstilne industrije davno je skrojen. Još devedesetih godina kada su Srbiji uvedene sankcije.

– Evropski partneri tada su bili prinuđeni da nalaze druga tržišta. Tako su Rumunija, Bugarska, Ukrajina, Turska i Kina postale interesantne tekstilne destinacije za zapadne partnere. Uglavnom su se gradile nove fabrike sa novom opremom i mladim radnicima koji su brzo sticali znanje i veštine šivenja odeće. Naša tekstilna industrija, koja je u najvećoj meri radila uslužno šivenje za evropske partnere, ostala je bez posla, fabrike su uništavane, radnici su ostajali na ulici, tehnologija je zaostala. Usledili su stečajevi, loše privatizacije, bankroti – podseća Bojić.

Najveći potencijal je, dodaje, tekstilna proizvodnja za strane partnere, ali su zahtevi zapadnih kupaca prefinjeni, ponuda velika, pa je potrebno pružiti vrhunski kvalitet za što nižu cenu. Doradni poslovi sa zemljama Evropske unije doprineli su usporavanju pada tekstilne industrije u zemljama u okruženju, napominje sagovornik "Magazina Biznis". Za proizvođače iz zemalja centralne i istočne Evrope oni su važni jer znače siguran plasman i bolji pristup evropskom tržištu, smatra Bojić.

– U mestima gde je nekada bilo tekstilnih fabrika, otvoreno je mnogo malih tekstilnih radionica sa po pet do 15 radnika, koji uglavnom rade neprijavljeni, a svoje proizvode plasiraju na sivom tržištu. Ukoliko bi se u tim mestima napravile fabrike sa 150-200 radnih mesta, naročito u manjim mestima, veliki broj radnika bi sigurno prešao u legalne tokove rada. Ovakve fabrike sa novom opremom, dobrim radnicima, dobrim partnerima i povoljnijim privrednim ambijentom mogle bi obezbediti stabilno poslovanje sa primerenijim zaradama radnika – kaže Bojić.

Ilustracija (Foto: Yakov Oskanov/shutterstock.com)Ilustracija
On misli da država treba u najvećoj meri da pomogne tekstilnu industriju direktnim ulaganjima. Trebalo bi smanjiti i poreze i doprinose, čija zbirna stopa iznosi 35%.

Poslednjih godina iz tekstilne industrije uglavnom stižu vesti o smanjenju broja zaposlenih i zatvaranju proizvodnih pogona. Bivši tekstilni gigant iz Pirota "Prvi maj" otišao je u stečaj. Posle nekoliko godina lošeg poslovanja bez posla je ostalo 1.500 radnika. Majka firma, slovenačka "AHA Mura", nije u mnogo boljoj finansijskoj situaciji.

I domaći tekstilci bili su prinuđeni da smanjuju broj radnika. Mirko Todorović, vlasnik konfekcije "Todor" iz Vrnjačke Banje, nedavno je otpustio čak hiljadu zaposlenih.

– Jooooj, samo me nemojte pitati kako sam se osećao prvog dana, kad sam posle te racionalizacije došao na posao i zatekao prazne proizvodne pogone. U to sam uložio ceo svoj život – sa setom je Todorović odgovorio za "Magazin Biznis".

A da je firmu bezmalo gradio kao kuću možda najbolje svedoči to kako izgleda dvorište fabričkog pogona. Žardinjere sa ružama, muškatle na prozorima proizvodnih hala, beli i crni labudovi u jezercetu u dvorištu kompanije, nekoliko desetina stabala trešanja, krušaka, jabuka, lešnika, bazen, teniski tereni...

– Ne želim ni da pričam o tome. Glava u biznisu mora da dominira. A ovo je bila stvar srca. Morao sam da isključim emocije. Uh, teško mi je sve to palo – iskren je Todorović.

Za sebe neskromno kaže da ima njuh za biznis i da oseća da se trenutno nešto u tekstilnoj industriji lomi i možda kreće nabolje.

– Mislim da se sada, zbog smanjenja sive ekonomije, stvara prostor za rast. Svi su prezasićeni nekvalitetnom robom sa ulice, a i ona bi bila tri puta skuplja od naše, kad bi plaćali poreze – smatra Todorović.

Kaže da je sada u Evropi ponovo u trendu domaća proizvodnja, pa svuda mogu da se vide reklame: "Made in EU".

– Uz dobru kampanju, osvešćenje i pomoć države i mi možemo da budemo deo te priče. A država će nam najviše pomoći ako odlučno smanji sivu ekonomiju – kaže Todorović.

Njegov osećaj o dobrim vibracijama u tekstilnoj industriji kao da potvrđuju i podaci zvanične statistike. Pa je tako u periodu od januara do avgusta, u poređenju sa istim periodom prošle godine, proizvodnja tekstila porasla za više od 50%. Sa druge strane, zabeležen je pad kada je reč o proizvodnji odevnih predmeta i predmeta od kože.

Prema rečima Ivana Nikolića, saradnika Ekonomskog instituta, tekstilna industrija prati opšti trend rasta u prerađivačkoj industriji, koja je zabeležila rast od 5,9%.

– Ipak, treba imati u vidu da je baza u tekstilnoj industriji veoma niska i da je pri tako maloj osnovici lako zabeležiti veće stope rasta. Takođe, tekstilna industrija u ukupnoj prerađivačkoj industriji ima veoma mali udeo. Udeo proizvodnje tekstila je svega 0,57%, odevnih predmeta 2,30, a proizvodnja kože učestvuje sa jedan odsto. To znači da cela tekstilna industrija u ukupnoj prerađivačkoj industriji ima udeo manji od četiri odsto. Ali opet, ono što je dobro jeste što je rast ovoga puta disperzovan po granama i što nije skoncentrisan samo u jednoj oblasti. To sugeriše da je reč o trajnom oporavku – kaže Nikolić.

Ilustracija (Foto: Kzenon/shutterstock.com)Ilustracija
Ipak, mnogi tekstilci taj rast ne vide. Bogomir Bojić, predsednik Klastera tekstilaca Vojvodine, kaže da oko sebe vidi samo pad u tekstilnoj industriji i da svi koje on poznaje ne beleže rast proizvodnje. Sa njim je saglasna i Biljana Jovanović, vlasnica konfekcije "Luna" iz Požarevca. Svoju strategiju za rast prihoda ona uglavnom bazira na rastu izvoza, a manje na rastu domaće proizvodnje, jer tražnja pada.

A koliko domaći proizvođači oprezno posluju svedoči strategija konfekcije "Modus" iz Pančeva. Prvo se sašije probna serija od 100 komada koja se izloži u maloprodajni objekat koji ima najveći plasman i već za sedam dana se može zaključiti da li artikal ima prolaz na tržištu, svedoči Marina Vlaški, poznavalac problema u tekstilnoj industriji:

– Ukoliko postoji tražnja za istim modelom, radi se dodatna proizvodnja. Ovaj model ne definiše samo poslovnu politiku "Modusa", već i ostalih evropskih brendova. Razlozi za to su što je svetska ekonomska kriza znatno umanjila plasmane, a drugo, što je obim proizvodnje u Kini jeftiniji, ali je za to potrebno puno vremena, od nabavke materijala do plasmana robe, odnosno oko 90 dana. To je takozvana "pronto moda" – podrazumeva kratko vreme od nabavke materijala do prodaje robe – smatra Vlaški.


Kako kaže Milan Knežević, vlasnik "Modusa", ova kompanija je prepoznala i odredila cenovnu politiku na taj način da umesto da se na jednom odevnom predmetu valorizuje viša zarada, to se ostvari na većem broju proizvodnih artikala.

– "Modus" je imao vrlo često artikle na nivou kvaliteta puno jačih brendova, a neretko po ceni dva do tri puta nižoj. Ukupan obim proizvodnje kretao se od 300.000 do 400.000 odevnih predmeta godišnje. Sva obrtna sredstva bazirana su na sopstvenim prihodima – objašnjava Knežević model po kome posluje.

Zanimljivo je da je Marina Vlaški svoj master rad posvetila upravo tekstilnoj industriji. Kako je navela, ova grana privrede je u bivšoj SFRJ i zapošljavala oko 400.000 ljudi. Danas, prema podacima zvanične statistike, u njoj radi oko 30.000 ljudi.

"Niske inicijalne investicije u formiranje fabrika, jeftina a obrazovno manje zahtevna radna snaga, pogodovali su otvaranju velikog broja fabrika konfekcije. Pokrivenost domaćeg tržišta iz domaće proizvodnje bila je 80-tih godina oko 80%. Velika tražnja uslovila je povećavanje proizvodnih kapaciteta, pa su tako nastale firme koje su zapošljavale i do 2.000 radnika. Među njima najpoznatije su "Prvi maj Pirot", "Mura", "Beko", "Kluz", "22. decembar", "Kamensko", "Javor" Ivanjica, "Jumko" Vranje, "Nitex" Niš, "Plantex" Plandište ", navela je Vlaški. Ti veliki sistemi alocirali su u svojoj neposrednoj blizini manje proizvodne, specijalizovane kapacitete. Ovako obimna proizvodnja konfekcije, trikotaže i rublja inicirala je otvaranje velikog broja fabrika koje su proizvodile sirovine za primarnu proizvodnju: proizvodnja tkanina (Kulski štofovi, Paraćinka Paraćin, Vulko, Letex Leskovac, Nitex Niš, Krupanjka Krupanj...).

I, kako navodi Marina Vlaški, pad tekstilne proizvodnje prouzrokovan je prvenstveno nedovršenom privatizacijom velikih tekstilnih firmi, koje više ne rade punim kapacitetima ili su potpuno prestale sa radom.

Niko neće u šnajdere

Mirko Todorović, vlasnik konfekcije "Todor" iz Vrnjačke Banje, kaže da je dodatni problem što zbog nereformisanog školstva obrazovni sistem ne proizvodi zanimanja koja su potrebna privredi.

– Nemamo kvalitetne srednje škole za zanatlije. Radim i u građevini i u ugostiteljstvu i verujte mi da svuda imam problem da nađem stručni kadar.

Dođu mi sa diplomom škole za koje uopšte ne znam da postoje – kaže Todorović, koji je pre nego što je osnovao "Todor" radio kao profesor matematike.

Ko je nikao iz pepela


Iako zvuči neverovatno, ali sankcije su imale i neke pozitivne posledice na tekstilnu industriju Srbije. Zemlja je bila izolovana, uvoz minimalan, a tražnja realno visoka. Visoka stopa akumulacije stvorila je pretpostavku za stvaranje domaćih brendova sa 50 do 300 zaposlenih radnika u proizvodnji. Tako su nastala preduzeća "Mona", "Nicola’s", "Modus", "P.S. Fashion", "Legend", "Jagger", "Bebakids", "Azzaro", "Tifany" itd. Ono što je karakteristično za ove firme jeste da su razvile sopstvenu liniju plasmana kroz maloprodaje ali su i značajan deo izvozile i izvoze u zemlje bivše SFRJ. Kasnije, zahvaljujući CEFTA sporazumu, omogućena je dijagonalna akumulacija robe i kapitala, pa je roba oslobođena carina i to je bilo presudno da se roba plasira u zemlje regiona.

Uz domaće firme porasla je i strana konkurencija, jer su se na tržištu Srbije pojavili skoro svi značajni svetski brendovi. Ali, veliku konkurenciju legalnom poslovanju čini i crno tržište. I pored svih loših uticaja, tekstilna industrija Srbije opstaje sa oko 1.300 preduzeća koja zapošljavaju nešto manje od 30.000 radnika.

Autor: Anica Telesković

(Napomena: tekst je u potpunosti preuzet iz časopisa "Magazin Biznis". Poziv na pretplatu www.nirapress.com)

Komentari
Vaš komentar

Top priče

15.04.2024.  |  Saobraćaj

Air Serbia leti direktno od Beograda do Mostara

Air Serbia (Er Srbija) je letom JU634 uspostavila direktnu avio-liniju između Beograda i Mostara. Do tog grada u Bosni i Hercegovini, srpska nacionalna avio-kompanija od danas saobraća tri puta nedeljno, svakog ponedeljka, petka i nedelje. Let traje oko 50 minuta, navedeno je u saopštenju. - Danas uspostavljena avio-veza između Beograda i Mostara rezultat je odlične saradnje i snažne podrške koju nam je pružio Aerodrom Mostar. Verujemo

Potpuna informacija je dostupna samo komercijalnim korisnicima-pretplatnicima i neophodno je da se ulogujete.

Zaboravili ste šifru? Kliknite OVDE

Za besplatno probno korišćenje, kliknite OVDE

Pratite na našem portalu vesti, tendere, grantove, pravnu regulativu i izveštaje.
Registracija na eKapiji vam omogućava pristup potpunim informacijama i dnevnom biltenu
Naš dnevni ekonomski bilten će stizati na vašu mejl adresu krajem svakog radnog dana. Bilteni su personalizovani prema interesovanjima svakog korisnika zasebno, uz konsultacije sa našim ekspertima.